da biste pomagali. Vi ste “obitelj” tek onda kad treba uzeti kvadrate, useliti se i početi zapovijedati.
— Kako se to obraćaš! — planula je Vesna. — Ja se zbog vas trudim! Misliš da mi je lako gledati sina kako u tuđoj kući živi kao podstanar bez ikakva prava?
— On nije bez prava. On je odrastao muškarac koji već dvije godine ponavlja da će “svaki čas početi zarađivati više”, a onda pred svaku plaću nekako opet posuđuje od žene.
Marko je naglo spustio kost na tanjur.
— Čemu sad to?
— Zato što mi je dosta glumljenja da smo u svemu jednaki. Kad ste već sazvali obiteljski sabor, hajdemo onda bez kulisa. Tko plaća režije? Ja. Tko je prošle jeseni pomagao zatvoriti kredit za vikendicu vaše mame? Ja. Hoćemo se prisjetiti iznosa? Čiji se auto popravljao mojim novcem jer je “plaća kasnila”? Opet mojim. A sad mi se ovdje servira priča kako se jadni dječak ne osjeća kao gazda.
— Sad mi to nabijaš na nos? — Marko je skočio sa stolice. — Ozbiljno?
— Ne nabijam. Samo iznosim činjenice. To nije isto.
Vesna je pljesnula dlanom o stol.
— Novcem si ga pritisnula! Eto kakva si! Kod tebe je sve račun, uplata, dugovanje. Žena treba poštovati muža, a ne voditi knjigovodstvo o njemu!
— Žena ne duguje nikome ništa ako je netko pokušava napraviti budalom u njezinoj vlastitoj kuhinji — presjekla ju je Lana. — I dosta mi je predavanja o tome kako se “ispravno živi”. U svojoj kući zapovijedajte. Ovdje ne.
Marina se ukočeno nasmiješila.
— Ma zašto odmah tako oštro? Sve se može mirno riješiti. Upiše se dio na muža i gotovo. On će imati sigurnost, vi mir u kući, mami će laknuti, a usput se može srediti i renovacija.
— Znate što — Lana se gotovo nasmijala — posebno me raznježilo ovo “usput renovacija”. Jeste li barem razradili plan do kraja? Prvo udio, zatim prijava prebivališta, onda “Marina će samo malo ostati”, pa “stavit ćemo samo jedan ormar”, pa “ajmo zatvoriti balkon, ionako je novac zajednički”, a na kraju će meni objašnjavati da sam nezahvalna i sitničava?
Marko je izvio usta.
— Zato se s tobom ne može razgovarati. U svemu odmah vidiš zamku.
— Zato što zamka najčešće već sjedi za stolom i glođe piletinu.
Krenuo je prema njoj.
— Sad pretjeruješ.
— Ne, Marko. Pretjerivanje je kad tvoja majka, dok ti je žena živa i prisutna, premjerava njezin stan i odlučuje koje zidove treba srušiti. Ja zasad samo stvari nazivam pravim imenom.
Vesna se uspravila i stavila ruke na bokove.
— Ovako ćemo. Ili ćeš prestati glumiti vlastelinku, ili taj vaš brak neće dugo izdržati.
— Je li to prijetnja? — Lana je podigla obrvu.
— Upozorenje. Muškarac neće ostati ondje gdje mu se svaki dan pokazuje da ništa nije njegovo.
— Stvarno? A to što on sam nije predložio ništa osim maminih ideja, to nema veze?
— Predložio sam! — planuo je Marko. — Rekao sam da trebamo živjeti normalno! Bez tog tvojeg vječnog: “ovo je moje, ovo je bakino, to ne diraj”. Što sam ja ovdje, čuvar muzeja?
— Nisi čuvar. Ti si čovjek koji je brak zamijenio za besplatan ulaz u nekretninu.
— Ma uguši se u tom svom stanu!
— Izvrsno. Onda smo stvar riješili.
Lana je odložila vrećicu na prozorsku dasku, otvorila ormar u hodniku i počela mirno, jednu po jednu, izvlačiti Markove stvari. Jakna je završila na podu. Traperice za njom. Sportska torba pala je pokraj njegovih nogu. Kutiju s kablovima i punjačima spustila je na vrh.
— Što to radiš? — ukočio se.
— Pomažem ti da pronađeš duševni mir. Ako ti je ovdje toliko neugodno, idi tamo gdje te od praga smatraju gospodarom. Kod mame.
— Lana! — dreknula je Vesna. — Jesi li ti pri sebi?
— Potpuno. Mislim da ovoliko prisebna nisam bila pet godina.
— Izbacuješ muža?!
— Ne, Vesna. Iz stana iznosim problem koji ste vi iz nekog razloga zvali obitelji.
Marko je prišao ormaru i zgrabio rukav jakne.
— Prekini ovu predstavu.
— Predstava je završila onog trenutka kad ste odlučili bez mene dijeliti moj stan. Ovo je završna scena. Izlaz za izvođače je lijevo.
Marina se prva podigla.
— Ja bih, mislim, krenula. Iskreno, ovakve mi scene ne trebaju.
— Vrlo razumna odluka — kimnula je Lana. — I ne zaboravite svoje torbe. Jako su upečatljive, čovjeku odmah pokvare raspoloženje.
Vesna je pocrvenjela od bijesa.
— Kako se usuđuješ! Dvostruko sam starija od tebe!
— Pa što? Godine bi trebale donijeti mjeru, a ne drskost.
— Nezahvalnice! Došli smo joj otvorena srca!
— Otvorena srca se obično dolazi s tortom i nakon zvona na vratima. Ne s metrom i rasporedom tko će se doseliti na mjesec dana.
Marko ju je pokušao uhvatiti za lakat.
— Hajdemo mirno. Bez cirkusa. O svemu se može razgovarati.
Lana je naglo izvukla ruku.
— Kasno. Mirno se moglo jučer, prekjučer, prije tjedan dana. Onda kad si mogao reći: “Mama, ne miješaj se.” Nisi rekao ništa. Sjedio si i čekao da progutam. E pa neću.
— Dramatiziraš.
— A ti se cjenkaš. Zbog pola stana prodao si sebe, zajedno s kuhinjskim stolcem.
Podrugljivo se nasmijao.
— Naravno, ja sam odmah prodana duša. A ti si svetica.
— Nisam. Umorna sam. I bijesna. To je barem poštenije od ove vaše obiteljske predstave.
Vesna je gotovo siktala:
— Ostat ćeš sama. S takvim karakterom nitko te neće trpjeti.
— Divno. Bar nitko neće mjeriti moj hodnik za ormar.
— Kome ti uopće trebaš!
— Danas sigurno ne vama. I to je već razlog za slavlje.
Marina je iz hodnika promrmljala:
— Marko, hajde više, što čekaš?
Ali Marko se nije pomicao. Gledao je Lanu kao da je vidi prvi put.
— Znači, to je to? Samo tako? Zbog jedne teme?
— Ne, Marko. Nije zbog teme. Zbog tebe je. Zato što nisi muž, nego privjesak uz mamu. Zato što na svaku ozbiljnu situaciju imaš isti odgovor: “Lana, nemoj se paliti.” Zato što ti odgovara živjeti na moj račun, a onda se još vrijeđati jer ti ne predajem odmah ključeve od svega. I zato što ni sada ne shvaćaš u čemu je problem.
Marko je ljutito dohvatio sportsku torbu.
