“Jesi li ti, Lana, potpuno izgubila mjeru ili se samo praviš blesava?” zaorila je svekrva iz kuhinje dok je Lana ostala ukočena u hodniku

Sramotno bezobzirno, dom je iznevjeren i ranjen.
Priče

Počeo je grubo gurati stvari unutra.

— Ma neka sve ide k vragu. Živi sama u toj svojoj tvrđavi.

Lana se kratko, gotovo umorno nasmijala.

— Nađi neku bolju riječ. Ovako zvuči kao da sam ovdje trebala preživjeti opsadu. Iako, kad bolje razmislim, nije daleko od istine.

Vesna je krenula prema izlazu, ali se na pragu ipak okrenula.

— Vidjet ćemo još kako ćeš pjevati kad ostaneš bez muža.

— Već gotovo pjevam — mirno je rekla Lana. — I, znate što je zanimljivo? Uopće ne para uši.

— Kučko jedna!

— Ali barem su mi papiri uredni.

Marko je povukao vrata, zakoračio na stubište i dobacio preko ramena:

— Ključ ću ti vratiti kasnije.

— Nemoj se truditi. Bravu mijenjam danas.

— Ti nisi normalna.

— A ti si, izgleda, tek sada otkrio da postupci imaju posljedice.

Vrata su se za njima zalupila tako snažno da je ogledalo u hodniku zadrhtalo. Lana je još nekoliko trenutaka stajala na istom mjestu, dok su se sa stubišta čuli Vesnini ogorčeni komentari i Markovo razdraženo: „Mama, dosta više.”

Tek je tada polako okrenula unutarnju bravu, navukla lanac i dopustila sebi da izdahne.

Tišina u stanu najprije joj je djelovala čudno. A onda — divno.

Otišla je u kuhinju, pogledala stol i frknula.

— Naravno. Obiteljski sastanak. Pojeli pola pileta, popili kompot, i na kraju sam ja kriva.

Mobitel joj je odmah zavibrirao u džepu. „MARKO.”

Lana je pogledala zaslon pa se javila.

— Da?

— Jesi li ti uopće svjesna što si napravila?

— Jesam. Izbacila sam iz stana troje ljudi viška.

— Govorim ozbiljno!

— I ja također.

— Mogla si barem ne pred mojom mamom.

— A vi ste mogli barem ne pred Marinom dijeliti moj stan. Eto vidiš, svima nam je dan nespretno ispao.

— Ponizila si me.

— Ne, Marko. Ti si sam sebe ponizio. Ja sam samo prestala to prekrivati stolnjakom.

— Opet ti sa svojim riječima.

— A ti opet bez svojih.

S druge strane nastala je šutnja.

— Hajde da se ti malo smiriš, pa ćemo sutra razgovarati.

— Ne.

— Kako to misliš, ne?

— Sutra ne razgovaramo. Sutra dolaziš po ostatak svojih stvari. Napisat ću ti u koliko sati. Ako želiš, ne moraš doći sam, možeš dovesti i orkestar, ali bez improvizacija.

— Ti mene stvarno izbacuješ?

— Već sam te izbacila. Samo ti još nisi stigao to prihvatiti.

— Lana, ovo je ipak brak.

— Brak je kad su dvoje na istoj strani. Kad jedan vuče, drugi mrmlja, a treća zapovijeda, to nije brak. To je stambena podvala s elementima rodbinskog reketarenja.

U slušalici se čuo kratak, ljutit smijeh.

— Uvijek si bila oštra.

— Ne. Dugo sam bila praktična i poslušna. Samo je tome istekao rok.

Prekinula je poziv i isključila zvuk.

Minutu poslije mobitel je opet zatreperio. Ovaj put zvala je Vesna. Lana je pogledala ime, uzdahnula i ipak se javila.

— Slušam.

— Još uvijek možeš sve popraviti — rekla je svekrva ledenim glasom. — Ispričati se mužu. Ispričati se meni. I sjesti da normalno razgovaramo.

— O čemu? O tome kako vam lijepo i bez skandala pokloniti kvadrate?

— O obitelji.

— Vi i ja tu riječ očito ne razumijemo isto.

— Naravno. Za tebe je obitelj samo dok ti odgovara.

— Ne. Za mene je obitelj kad mi nitko tuđim rukama ne kopa po dokumentima.

— Ti sve smatraš svojim!

— Zato što i jest moje. Zamislite neugodnosti.

— Nitko ne traži cijeli tvoj stan! Ne izmišljaj! Samo smo htjeli da Marko bude zaštićen.

— Od koga? Od mene, koja ga dvije godine hranim, pokrivam, slušam i krpam dok ne dođe do plaće?

— Ne usuđuj se tako govoriti o mom sinu!

— A vi se ne usuđujte ponašati kao gospodarica u mom domu.

— On je muškarac!

— Na riječima, da. U stvarnom životu zasad baš i nije uvjerljiv.

Vesna je ostala bez daha od bijesa.

— Zažalit ćeš ti! Još ćeš mu sama puzati natrag!

— Teško. Ja puzim samo ispod kade kad se mačja loptica otkotrlja. I to bez imalo užitka.

— Ti si stvarno…

— Ugodnu večer, gospođo Vesna.

Lana je prekinula vezu, položila mobitel zaslonom prema dolje i šutke počela rasklanjati stol. Tanjuri su završili u sudoperu. Katalog u vreći za stari papir. Bilježnica s brojkama i napomenama „ormar ovamo”, „Marini sklopivi krevet” otišla je za njim.

Raširila je jedan list i pročitala još nekoliko redaka. „Marko će poslije s njom razgovarati blago.” „Ako se bude opirala — pritisnuti preko obitelji.” Lana je čak frknula od smijeha.

— Blago. Naravno. Skoro sam se raznježila.

Mobitel se opet oglasio kratkim signalom. Poruka od Marka: „Pretjerala si. Mama plače.”

Lana je brzo utipkala: „Neka ne plače. Neka Marini traži smještaj i novi metar.”

Odgovor je stigao gotovo odmah: „Ti se rugaš?”

Napisala je: „Ne. Samo prvi put nakon dugo vremena govorim izravno.”

Zatim je otvorila razgovor s Petrom i poslala joj: „Ako danas nekoga nisam ubila riječima, to je moj osobni napredak.”

Petra je odgovorila nakon pola minute: „Radim do devet. Ali već želim detalje. Koga si izbacila?”

Lana je fotografirala prazan stol, kariranu torbu pokraj vrata i napisala: „Muža, svekrvu i tetu iz desanta. Došli su dijeliti moj stan.”

Petra ju je odmah nazvala videopozivom.

— Dobro — rekla je umjesto pozdrava. — Okreni kameru. Hoću vidjeti bojno polje.

Lana je usmjerila mobitel prema kuhinji.

— Ovdje je bio stožer. Tu su jeli piletinu. Ovdje su crtali gdje bi me bilo najbolje stisnuti. A tu su, pretpostavljam, planirali iskrcavanje rodbine.

Petra je tiho zazviždala.

— Slušaj, ovo više nije bezobrazluk. Ovo je kućna rekonstrukcija okupacije.

— I meni je tako zvučalo.

— A Marko?

— Sjedio je i potvrđivao. Mlitavo, ali predano. Kao sobna biljka koja je iznenada odlučila postati javni bilježnik.

Petra se glasno nasmijala.

— Ne mogu s tobom. I što sad?

— Sad mijenjam bravu. Pakiram ostatke njegovih krpica. Provjeravam je li mi odnio dokumente. A onda ću vjerojatno sjesti i prihvatiti činjenicu da sam službeno najgora snaha godine.

— Ali u kategoriji „nije dopustila da je preveslaju” osvajaš zlato.

Lana se prvi put te večeri iskreno nasmiješila.

— Znaš što je najodvratnije?

— Što?

— To što ja zapravo uopće nisam iznenađena.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana