“Jesi li ti, Lana, potpuno izgubila mjeru ili se samo praviš blesava?” zaorila je svekrva iz kuhinje dok je Lana ostala ukočena u hodniku

Sramotno bezobzirno, dom je iznevjeren i ranjen.
Priče

Kao da sam to negdje u sebi znala već mjesecima, samo sam uporno glumila da ne vidim. Svi oni njegovi refreni: “Mama se samo brine”, “Preosjetljiva si”, “Zašto od svega praviš problem?” A onda dođeš do toga da ti njegova majka već premješta namještaj po stanu.

— Zato što su ispitivali dokle mogu ići — rekla je Petra. — I, iskreno, dugo im je prolazilo. Ti si šutjela i gutala.

— Jesam. Stalno sam se bojala da ne ispadnem gruba. Hladna. Bezobrazna. Kao neka žena kojoj ništa nije sveto. A danas gledam onaj metar umočen u masni umak i samo mi prođe kroz glavu: ma nosite se svi skupa.

— Divan trenutak prosvjetljenja.

— Gotovo religiozno iskustvo.

Petra je odjednom spustila glas, ozbiljnija nego maločas.

— Samo mi obećaj da nećeš sad popustiti. Jer sad kreće predstava: “Hajdemo razgovarati”, “Mama je pretjerala”, “Ti si sve krivo shvatila”, “Mi smo htjeli najbolje”. Počet će te razvlačiti na sve strane.

— Već su počeli.

— Ne nasjedaj. I bravu promijeni odmah. Večeras, ne sutra.

— Majstor dolazi za sat vremena. Već sam ga našla.

— E, to je moja škola.

Kad su prekinule razgovor, Lana je natočila vodu u kuhalo, ali se u idućem trenutku predomislila. Umjesto čaja skuhala je kavu. Jaku, tamnu, gorku, bez ijednog zrnca šećera. Sjela je na prozorsku dasku, otpila prvi gutljaj i baš tada ponovno se oglasilo zvono na vratima.

Ovoga puta nije se čak ni trznula. Prišla je vratima i, ne otvarajući ih, mirno upitala:

— Tko je?

— Lana, ja sam — začuo se Markov glas. — Otvori. Da normalno porazgovaramo.

— Normalno se moglo telefonom. Ovdje se već dogodilo dovoljno nenormalnih stvari.

— Sam sam. Mama nije sa mnom.

— Čestitam.

— Nemoj sad tako.

— Ja sam potpuno ozbiljna.

— Trebaju mi moje stvari. Nisam sve uzeo.

— Sutra.

— Tamo su mi dokumenti.

— Koji točno?

— Vozačka. Putovnica. Kartica.

Lana je na tren zastala, zatim otvorila ormarić u hodniku, izvukla njegovu crnu fasciklu i rekla:

— Dobro. Odmakni se od vrata.

Otvorila ih je samo koliko je dopuštao lanac, provukla fasciklu kroz procijep i odmah ih ponovno zatvorila.

— To je to?

— Lana, što je ovo, molim te?

— Šalter za izdavanje zaboravljenih predmeta. Radno vrijeme do dvadeset dva nula nula.

— Ne dopuštaš mi ni da kažem jednu riječ.

— A ti nijednom nisi uspio stati na moju stranu. Rekla bih da smo izjednačeni.

— Pa nitko te nije napadao!

— Dijelili su moj stan kao da je pladanj s kolačima. Sasvim dovoljno.

— Mama se samo zanijela.

— Tvoja mama nije od jučer zanijeta. Samo je prije barem skidala cipele kad bi ušla.

S druge strane vrata nastala je kratka tišina. Onda se Marko javio drukčijim tonom, umornim i ljutitim u isto vrijeme.

— Misliš da će ti bez mene biti lakše?

— Već jest.

— Što ti uopće znaš o obitelji?

— Danas se pokazalo da znam više od tebe.

Dlanom je bijesno udario po vratima.

— Ti nisi normalna.

— Pazi malo — rekla je Lana sasvim smireno. — To, kako si i sam volio naglašavati, nije tvoje.

Promrmljao je psovku kroz zube, a zatim su se njegovi koraci udaljili niz hodnik.

Četrdesetak minuta poslije stigao je majstor za bravu. Lana nije izdržala pa mu je, dok je mijenjao cilindar, ispričala barem polovicu svega što se dogodilo. Čovjek je samo odmahnuo glavom, kao da ga takve priče više uopće ne iznenađuju.

— Znate što — rekao je dok je zavrtao vijak — vi ste mi u zadnjih šest mjeseci već šesti takav slučaj.

— Kako to mislite?

— Pa lijepo. Jednom muž dovede mamu, drugi put žena useli brata, treći put se cijela rodbina složi da je tuđi stan odjednom obiteljska imovina. Ozbiljno razmišljam da napravim posjetnice: “Mijenjamo brave nakon rodbinskih prosvjetljenja.”

Lana se nasmijala toliko naglo da su joj oči zasuzile.

— Oprostite.

— Ma kakvi. Smijeh u ovakvim situacijama dobro dođe. Inače čovjeku ostane samo psovanje.

— Ni psovanje nije za baciti.

— Slažem se — kimnuo je majstor s potpunom ozbiljnošću.

Kad su se vrata napokon zatvorila s novom bravom, Lana je otišla u dnevnu sobu, spustila se na kauč i polako pogledala oko sebe. Na komodi je još stajao okvir s njihovom vjenčanom fotografijom. Marko se na slici smiješio široko, samouvjereno, gotovo šarmantno. Uzela je okvir u ruke i zagledala se u njih dvoje.

— Zanimljivo — rekla je naglas. — Na fotografijama svi izgledaju pristojno.

Mobitel je kratko zapiskao. Ovoga puta stigla je duga poruka od svekrve:

“Uništavaš obitelj zbog vlastite pohlepe. Marko je sve radio za tebe, a ti si pokazala pravo lice. Nemoj misliti da ljudi neće saznati istinu.”

Lana je pročitala poruku, frknula i otipkala odgovor:

“Istinu slobodno počnite pričati od metra u umaku, tete Marine i rečenice o darovnici. To je vrlo uvjerljiv početak.”

Gotovo odmah pojavile su se tri točkice — Vesna je pisala novi odgovor. Lana nije imala namjeru čekati. Samo je utišala taj kontakt i odložila mobitel.

Zatim je otvorila ormar, izvukla veliku kutiju i počela u nju slagati sve Markovo što je još ostalo u stanu. Brijač. Kratke hlače. Stari džemper. Gel za tuširanje. Dva remena. Punjač koji je vječno tražio. Slušalice bez gumica. Iz nekog razloga tri prazna novčanika. I svežanj neobjašnjivih kablova, prava mala izložba muškog kaosa.

— Eto ga — mrmljala je dok je slagala stvari. — Neprocjenjiva imovina. Zbog ovoga je, naravno, trebalo tražiti darovnicu. Osobito zbog vrećice s kablovima. Jer bez nje obitelj jednostavno nije obitelj.

Tek tada je primijetila da ne plače. Ni jedna jedina suza. U njoj su bili samo bijes, olakšanje i neko gotovo nepristojno snažno osjećanje slobode.

Petra joj se ponovno javila porukom: “I?”

Lana je odgovorila: “Brava promijenjena. Muž je cvilio pred vratima, ali sad već u prošlom vremenu.”

Petra: “Ponosna sam. Samo se sutra nemoj omekšati.”

Lana je pogledala kutiju s Markovim stvarima pa polako napisala:

“Kasno je za omekšavanje. Danas sam predobro vidjela s kim sam živjela.”

Ustala je, odnijela kutiju u hodnik i spustila je pokraj vrata. Potom se vratila u kuhinju, obrisala stol, skinula stolnjak i ubacila ga u pranje. Otvorila je prozor. Večernji zrak ušao je u stan i kao da je sa sobom odnio posljednje ostatke onog ljepljivog obiteljskog zadaha.

Na prozorskoj dasci ostao je Markov privjesak za ključeve od auta. Lana ga je zavrtjela među prstima, kratko se nasmiješila i položila ga na vrh kutije.

— Sutra ćeš pokupiti, gospodaru svemira.

Zatim je skuhala još jednu kavu, sjela kraj otvorenog prozora i prvi put nakon dugo vremena osjetila da je u stanu zaista tiho. Ne zato što unutra nema nikoga. Nego zato što više nitko neće umjesto nje odlučivati gdje će živjeti, koga mora trpjeti i koliko prostora u njezinu životu smiju zauzeti tuđe torbe.

A taj je osjećaj vrijedio više od svih kvadrata, obiteljskih parola i muževa koji su predugo brkali ljubav s vlastitom udobnošću.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana