“Neka zatvori ta svoja riblja usta i neka se ne pravi važna” — svekrva nehajno zamahnula prema Miji i izvrijeđala je pred Markom

Nepravedno, podmuklo ugnjetavanje razaralo je njezinu tišinu.
Priče

— Stan je odsad naš, obiteljski! Ti si ovdje domaćin… A ova… — svekrva je nehajno zamahnula prema Miji — neka zatvori ta svoja riblja usta i neka se ne pravi važna!

Njihov prvi susret planuo je poput kratke iskre u predvečerju. Nije to bila nikakva uzvišena priča o ljubavi na prvi pogled, nego običan, nespretan trenutak u prepunom autobusu, kad je Marko stao Miji na nogu. Umjesto ljutite psovke, dočekao ga je njezin osmijeh — zbunjen, topao i potpuno iskren.

Godinu dana poslije vjenčali su se skromno, baš kako su i željeli: bez raskoši, samo s najbližima. Mia je nosila haljinu nalik košulji, Marko se pojavio bez kravate, šampanjac se pio uz obalu, a umjesto Mendelssohnova marša čuli su se galebovi. „Krećemo“, šapnuo je dok ju je ljubio, i Mia je tada shvatila da ne govori o automobilu, nego o cijelom životu koji ih čeka.

Uselili su se u njezin mali, udobni dvosobni stan, u kojem su se miješali mirisi kave, starog drva i tihih očekivanja. Prva dva mjeseca bila su gusta i slatka poput meda. Navikavali su se jedno na drugo: on joj je svako jutro kuhao kavu, ona je pod tušem pjevala glasno i netočno, a nitko zbog toga nije kolutao očima. „Let ide po planu, kapetanice?“ pitao bi Marko svako jutro. „Pripremamo se za slijetanje“, smijala bi se ona.

A onda je stigao znak nevolje. U obliku Vesne.

Nije ušla u njihov dom kao gošća, nego kao inspektorica koja sama sebi izdaje ovlasti. Isprva su to bili naizgled bezazleni savjeti: „Ovdje vam puše, Marko, znaš da se lako prehladiš“ ili „Mia, juha mora biti pošteno skuhana, a ne ova… voda s povrćem.“

Zatim su počela premještanja. „Malo sam vam bolje organizirala kuhinju“, govorila bi Vesna. Mia bi šutke vraćala tave i lonce na njihova mjesta, dok joj se u prsima gomilalo nijemo, teško ogorčenje.

Trpjela je. Zbog pristojnosti, odgoja — proklet bio — i majčinih riječi: „Izdrži, kćeri, ipak mu je majka.“

Ali svaka strpljivost ima kraj. Mijina se slomila zbog komode.

Toga se dana Mia s posla vratila ranije nego inače.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana