Ivana je vrata otvorila tek toliko koliko je dopuštao lančić.
— Što hoćeš?
Marko nije izgledao samo neispavano i zgužvano. Djelovao je jadno, gotovo poniženo.
— Ivana, otvori mi. Moramo razgovarati.
— Jučer smo rekli sve što smo imali.
— Nismo mi ništa rekli! — planuo je, odmah podignuvši glas. — Petra… Petra je obična kuja. Njoj je samo do novca. Čim je shvatila da sam došao s torbama, da si me izbacila, napravila je scenu. Rekla je da joj ne treba muškarac s problemima. Možeš li to zamisliti?
— Mogu. Vrlo lako mogu.
— Ivana, hajde, oprosti budali. Pomračilo mi se. Pogriješio sam, što sad? Svakome se dogodi. Pa ja tebe volim. Vratio sam se, zar ne? Zaboravimo sve, može? Kupit ću tortu. Vidim da nešto pečeš… fino miriše. Gladan sam kao vuk. Pusti me unutra. Ovo je i moj dom.
Naslonio se ramenom na vrata i pokušao ih pogurnuti, uvjeren da će njezin otpor popustiti kao i uvijek. Bio je navikao da Ivana na kraju odustane. Njezinu je blagost godinama zamjenjivao za slabost.
Ali nije se on vratio zato što je shvatio što je učinio. Vratio se jer su ga ondje odbacili. Došao je pojesti, prespavati i još se malo poslužiti onime što je smatrao svojim vlasništvom.
— Ne, Marko. Ovo nije tvoj dom. I nikada nije bio.
Vidjela je kako mu se izraz lica u trenu preobražava. Molba je nestala, a na njezinu mjestu pojavila se sirova zloba.
— Ti gaduro jedna! Otvaraj kad ti kažem! Razvalit ću vrata! Vidjet ćeš ti svoje blagdane!
Zaletio se i svom snagom udario u krilo vrata, pokušavajući istrgnuti lančić. Ivana je ustuknula, ali bijes joj je iznenada ulio snagu. Neobičnu, golemu, gotovo tuđu snagu. Skinula je lančić.
Marko je, osjetivši da zapreke više nema, već naginjao cijelo tijelo prema unutra, spreman provaliti u stan.
U istom je trenutku Ivana čvrsto uprla stopala o pod. U jedan je pokret sabrala težinu vlastitog tijela, sve poniženje, sve godine šutnje i svu nakupljenu mržnju. Zamahom je zalupila teška hrastova vrata.
Udarac je bio jeziv. Masivno drvo susrelo se s Markovim licem, koje se već napola našlo u otvoru, uz tup, koštan prasak.
Hodnikom se prolomio urlik, pun boli i straha. Ivana je bez žurbe okrenula oba ključa u bravama.
S druge strane vrata netko je stenjao, psovao, a negdje niz stubište začuli su se preplašeni koraci susjeda koji su se razbježali.
Ona se vratila u kuhinju. Izvadila je kore iz pećnice. Premazala ih kremom, pažljivo sloj po sloj, pa vrh ukrasila svježim bobicama. Skuhala je čaj i natočila ga u šalicu. Što se u tom trenutku događalo na stubištu, bilo joj je potpuno nevažno.
Marko je do majke stigao tek predvečer. Nos mu je bio slomljen i pomaknut u stranu, jedno oko potpuno zatvoreno od otekline, a kroz obrvu mu se pružala duboka, tamnocrvena posjekotina. Izgledao je zastrašujuće.
Njegova majka, stroga žena koja je uvijek znala razlikovati krivnju od nesreće, dočekala ga je na pragu. Sat vremena ranije već je nazvala Ivanu i saznala sve. I za Petru, i za laži, i za zabranu da ode rodbini.
— Mama, treba mi led… i nešto protiv bolova… ona luđakinja me skoro ubila… — promrmljao je Marko kroz natečene, raskrvavljene usne.
Majka se nije pomaknula da ga pusti unutra.
— Sam si sebe uništio, Marko — rekla je hladno. — Petri si upropastio život kad si je ostavio s djetetom. Sad si pokušao upropastiti i Ivanin. Ali život na kraju obilježi varalice. Pogledaj se.
— Mama, što ti je? Sutra imam pregovore s Japancima! To je posao godine! Moram se dovesti u red!
— Sutra ti nećeš imati nikakve pregovore — mirno je odgovorila. — S takvim licem zaštitari te neće pustiti ni preko praga. A kad tvoji nadređeni čuju da si završio u tučnjavi zbog svojih ženskih spletki… bojim se da si danas završio i karijeru.
— Ali nemam kamo!
— Onda idi u samostan, sine. Moli se za svoje grijehe. Možda barem prestaneš kvariti tuđe živote.
Zatvorila mu je vrata pred nosom. Pažljivo, bez treska.
Marko je ostao stajati u mračnom haustoru. Bol mu je u licu pulsirala u ritmu srca. Nije mogao vjerovati. To se, jednostavno, nije smjelo dogoditi njemu. On, uspješan, privlačan, pametan, stajao je razbijena lica, odbačen od svih ljudi koje je do jučer smatrao svojim osloncima i zalihama.
Sutradan ga je čekao otkaz ili sramotno premještanje na niže mjesto. Žena koju je smatrao bezličnom i slabom slomila mu je nos. Ljubavnica ga je izbacila kao neželjeno štene. Majka mu je okrenula leđa.
Svijet koji je tako spretno gradio na lažima, iskorištavanju i tuđoj dobroti srušio se od jednog jedinog udarca vratima.
Ivana je sjedila za kuhinjskim stolom, pila čaj i jela tortu. Gledala je kako se sunčeve mrlje pomiču po bijelom gipsu njezina novog rada. Iz svijetlog se kamena otvarao cvijet paprati — znak novog života i čuda koja se doista dogode kad čovjek u njih povjeruje i više nikome ne dopusti da ga gazi.
