— Ključeve — izgovorila je mirno.
— Što? — Marko ju je pogledao kao da nije dobro čuo.
— Ključeve od stana. Odmah.
— Jesi li ti sišla s uma? Idi kući, razgovarat ćemo kasnije — promrmljao je i pokušao je uhvatiti za lakat.
Ivana je naglo izmaknula ruku.
— Rekla sam da mi vratiš ključeve. Ako to ne učiniš, zovem policiju i podnosim prijavu da mi se po stanu kreću osobe koje ondje nemaju što tražiti. Ti tamo nemaš prijavljeno prebivalište.
Marko je bijesno otpuhnuo kroz nos, okrenuo se i odjurio do ormarića u Petrinu hodniku, gdje mu je stajala torbica. Izvukao je svežanj ključeva i bacio ga na pod, ravno pred Ivanine noge.
— Evo ti. Zadavi se s njima, luđakinjo.
Ivana se bez riječi sagnula, uzela ključeve, okrenula se i pozvala dizalo. Iza leđa su joj dopirali Petrino razdraženo šištanje i Markov glas koji se na brzinu pokušavao opravdati.
Kad se vratila kući, kretala se kao netko tko je isključio sve osjećaje. Precizno, brzo, gotovo mehanički. S gornjih polica izvukla je velike karirane torbe kakve su obično služile za selidbe. Zatim je otvorila Markov ormar. Odijela, košulje, traperice — sve je završavalo u tim torbama bez ikakva reda. Ubacila je skupe cipele, kutiju s kravatama, čak i njegovu omiljenu aparat za kavu, kupljen posebno za njega, onaj koji nikome nije dopuštao ni dotaknuti.
Stan je pripadao njezinu djedu, poznatom gradskom arhitektu. Djed je sada, star i slab, živio kod Ivanine majke izvan grada, gdje je imao potrebnu njegu. Marko se u tom stanu od prvog dana ponašao kao gospodar. Preuredio ga je po vlastitom ukusu, izbacio starinski namještaj i s vremenom počeo govoriti o tom prostoru kao o svojoj tvrđavi.
Zvono se oglasilo nakon otprilike dva sata. Marko nije mogao ući svojim ključem, jer ga više nije imao. Umjesto toga, udarao je šakom po vratima.
Ivana je otvorila. Stajao je na pragu odjeven, ali i dalje raščupan, s izrazom lica u kojem su se miješali bijes i zbunjenost.
— Što si ono izvela tamo? Osramotila si me pred Petrom! — zaurlao je čim je zakoračio unutra. — Shvaćaš li ti uopće što si napravila?
Naglo je zašutio kad je ugledao hrpu torbi u hodniku.
— Što je ovo?
— Tvoje stvari, Marko. Sve. Ponesi ih.
— Ti mene izbacuješ? — nasmijao se kratko, nervozno i zlobno. — Zbog jedne male avanture? Ivana, nemoj biti glupa. Dobro, dogodilo se. Malo sam posrnuo. Muška priroda, razumiješ? Petra zna kako… pa vidjela si i sama. Ali živim s tobom. Tebe cijenim zbog doma, mira, urednosti. Ono je bilo samo pražnjenje.
— Pražnjenje? — ponovila je Ivana tiho. — Zabranio si mi da odem majci, zaključao me u gradu za praznike, lagao da ti je kći bolesna, spavao s bivšom ženom i ti to zoveš pražnjenjem?
Marko je ušao dublje u stan i nogom odgurnuo jednu torbu.
— Ma daj, samo mi još drama treba. Stan možda jest djedov, ali obnovu sam ja radio. Uložio sam novac ovamo. Ako želiš da odem, duguješ mi pola vrijednosti radova. A uostalom, kome ti uopće trebaš? Skupljačica osušenog lišća? Da nije bilo mene, umrla bi od gladi sa svojim grančicama i herbarijima. Dosadna si, Ivana. Blijeda. Petra je vatra, a ti si močvara. Trpio sam to jer mi je tako odgovaralo. I sad si, eto, odlučila pokazati karakter?
Nije se ispričavao. Napadao je. Govorio je kao čovjek uvjeren da je u pravu i da mu nitko ništa ne može. Njegova drskost bila je bez dna.
— Odlazi — rekla je Ivana. — Samo odi.
— Otići ću — odbrusio je Marko i zgrabio dvije torbe. — Sama ćeš me zvati kad shvatiš da ne možeš preživjeti sama na ovom svijetu. Ali dobro ću razmisliti hoću li te uopće primiti natrag.
Izvukao je jednu po jednu torbu na stubište. Ivana je slušala kako dizalo bruji i odnosi ga prema prizemlju. Zatim je zatvorila vrata i navukla zasun. Suza nije bilo. Ostala je samo praznina i negdje duboko, gotovo neobično, tanko zvonjenje slobode.
Jutro prvog svibnja osvanulo je puno sunca. Ivana se nije probudila zbog budilice, nego zato što joj je svijetla zraka pala ravno preko lica. Bila je odmorna. U stanu je vladala tišina, ali prvi put nije djelovala prijeteće. Bila je čista.
Odlučila je da će praznik ipak postojati. Nikome neće dopustiti da joj ukrade proljeće. Izvadila je brašno, jaja i vrhnje te zamijesila tijesto za svoj omiljeni kolač, medovik, koji je Marko uvijek posprdno nazivao „seoskom slasticom”, dok je radije kupovao gotove cheesecakeove. Ubrzo se cijelim stanom proširio gust, topao miris meda i pečenog tijesta. Iz ormarića je uzela vazu i u nju stavila grane procvale jabuke koje je donijela još prekjučer, ali ih je skrivala na balkonu da muža ne bi živciralo to „smeće”.
Potom je uključila glazbu. Stari jazz koji je njezin djed toliko volio.
Oko dva poslijepodne zazvonilo je na vratima. Zvono je bilo uporno, nestrpljivo, gotovo zapovjedno.
Ivana je prišla špijunki. Bio je to Marko. Stajao je sam, bez stvari.
