— Jesi li vidjela račune? To nije bila ljekarna, Ivana. To je bila zlatarna.
Ivana se tada sjetila obavijesti iz banke koja je prije dva tjedna iskočila na Markovu tabletu. Zaboravio ga je zaključati, a ona je slučajno ugledala iznos. Nije bio malen, nimalo. Kad ga je pitala, Marko joj je mirno objasnio da je riječ o uplati za osiguranje nove pošiljke robe.
— Ne želim ispasti ljubomorna luđakinja — rekla je Ivana gotovo šaptom.
— Onda prestani bježati od stvarnosti — odbrusila je Sara tvrdo. — Ako sad ovo prešutiš i progutaš, sljedeći korak bit će da nju dovede ovamo, a tebe preseli na otirač pred vratima.
Kad je Sara otišla, Ivana je još dugo nemirno obilazila stan. Sumnje koje je danima gurala što dublje u sebe, u neki mračni kut svijesti, odjednom su se razlile posvuda. Više ih nije mogla potisnuti. Prisjetila se kako je Marko u posljednje vrijeme spuštao mobitel ekranom prema dolje. Kako bi se odmah iznervirao čim bi ga pitala kako je bilo s Mijom. Kako njegova odjeća, kad bi se vratio, nije mirisala na dječji puder ni lijekove, nego na težak, opojan parfem, onakav kakav se sigurno ne nosi na dječje priredbe.
U prsima joj se polako podigao taman, gust val bijesa. Nije to bila ona nagla, plamteća ljutnja zbog koje čovjek počne vikati. Bilo je gore od toga. Spora, gorka uvreda jer su je pravili budalom. Poslušnom, praktičnom budalom koja ne pita previše.
Uzela je telefon, ali Marku nije nazvala. Znala je gdje se nalazi ured njegove tvrtke. Znala je i da je danas ondje trebao imati kratak sastanak prije puta izvan grada, puta koji je, navodno, bio planiran za sutra ujutro. Samo što je, koliko je sada shvaćala, otišao još jučer, pravdajući se „hitnom pripremom dokumenata”.
Presvukla se. Ne u svoje uobičajene traperice i mekani pulover u kojima je mogla satima mijesiti glinu, nego u strogu haljinu koja joj je jasno ocrtavala figuru. Zatim je pozvala taksi.
U uredu ju je dočekala tajnica, mlada djevojka preplašenih očiju. Rekla joj je da je gospodin Marko otišao još oko ručka.
— Kući? — upitala je Ivana.
— Ne… rekao je da ima sastanak. Važan. Osobne prirode.
Ivanino lice nije se pomaknulo. Petrinu adresu znala je odavno. Marko je nikada nije skrivao, čak se time i razmetao, kao dokazom svoje navodne iskrenosti: „Nemam što tajiti, idem djetetu.” Zgrada se nalazila u skupom stambenom kompleksu na drugom kraju grada. Dok se vozila onamo, Ivana je shvatila da ne ide napraviti scenu. Ne ide se svađati. Ide po istinu, ma koliko ružna bila.
Vrata se nisu otvorila odmah. Sat vremena, koliko joj je trebalo da stigne do novogradnje, nije oslabilo njezinu odlučnost. Naprotiv, stvrdnula se u njoj poput ledene oštrice. Ponovno je pritisnula zvono, ovaj put dugo i neumoljivo.
Brava je škljocnula. Vrata su se širom otvorila.
Na pragu je stajala Petra. Nije na sebi imala kućnu trenirku, ni pregaču brižne majke koja bdije nad bolesnim djetetom. Nosila je kratak svileni ogrtač boje crnog vina, nemarno prebačen preko golog tijela. Kosa joj je bila razbarušena, usne sjajne i vlažne.
— O — rekla je Petra, a u njezinu glasu nije bilo ni traga nelagodi. Samo blago iznenađenje, pomiješano s pobjedničkim zadovoljstvom. — Ivana? Nismo očekivali goste. Mia spava.
— Nisam došla Miji — odgovorila je Ivana, a vlastiti joj je glas zazvučao prigušeno, kao da dopire iz neke dubine.
U tom trenutku iz unutrašnjosti stana, iz smjera kupaonice, pojavio se Marko. Oko bokova imao je omotan ručnik. Kosa mu je bila mokra, a preko prsa mu se vidjela svježa ogrebotina. Drugim ručnikom brisao je lice i potiho pjevušio neku veselu melodiju.
Kad je ugledao ženu, ukočio se. Ručnik mu je skliznuo s lica.
— Ivana? — trepnuo je, kao da ne vjeruje vlastitim očima. — Što ti radiš ovdje? Rekao sam ti da ne dolaziš…
Petra se naslonila ramenom na dovratnik i namjerno popravila ogrtač tako da se još malo rastvorio, otkrivajući vitku nogu.
— Marko, riješi to sa svojom… suprugom. Nismo još završili razgovor o liječenju naše kćeri.
Ta rečenica bila je toliko cinična da je Ivana na trenutak ostala bez glasa. Gledala je muškarca u kojem je godinama vidjela oslonac. Čovjeka koji ju je uvjeravao u svoju čestitost. A pred njom je sada stajao netko stran, jadan i uhvaćen na djelu, ali još uvijek dovoljno drzak da pokuša sačuvati dostojanstvo.
Marko se pribrao i zakoračio prema njoj, nastojeći izgledati prijeteće.
— Pratila si me? Jesi li ti normalna? Lijepo sam ti rekao da sjediš doma!
Ivana nije povisila glas. Nije napravila scenu. Nije se bacila na Petru niti joj zarila prste u kosu. Samo ih je oboje dugo promatrala, pažljivo, gotovo hladno, kao da u pamćenje urezuje svaki detalj te bijedne predstave.
A onda je u njoj nešto tiho puklo i umrlo.
Zauvijek.
