— Htjeli smo samo malo uštedjeti…
— Sami ste, iza naših leđa, smislili tu kombinaciju s najmom. Sad se sami iz nje i izvucite — presjekao ju je Marko hladnim glasom.
— I još nešto: trenutačno ste u Petrinu stanu. Kako ona odluči, tako će biti. Ja imam sastanak.
Veza se prekinula, a kratki tonovi zazvučali su gotovo kao konačna presuda.
Nina je objema rukama zgrabila svoju leopardastu torbetinu, toliko snažno da su joj zglobovi pobijeljeli. Vesna Marković nekoliko je puta nervozno progutala slinu, a zatim mi se obratila pogledom punim ulagivanja.
— Petrice… ma ono za pastrvu nismo ozbiljno mislile. Same ćemo otići u trgovinu, stvarno. I posteljinu ću ja ispeglati, nije problem. Zar ćemo se svađati zbog takve sitnice? Mi zaista nemamo kamo…
Polako sam ustala s taburea, prišla ulaznim vratima i otvorila ih širom.
— Imate točno šezdeset sekundi. Pokupite svoje stvari i van. Vrijeme vam teče.
Spakirale su se brže nego što bi itko očekivao, ponajviše zato što kofere nisu ni stigle raspremiti. Odjednom više nitko nije spominjao bolna leđa, posebne alergije ni zahtjeve dostojne hotela s pet zvjezdica. Bez riječi, samo teško dišući od bijesa, odvukle su svoje torbe natrag na stubište.
Ondje ih je dočekao završni udarac. Vrata dizala otvorila su se baš u tom trenutku, a iz kabine je izašla naša susjeda, teta Sanja — najbrži jezik i najpouzdaniji izvor tračeva u cijeloj zgradi.
— Joj, gospođo Vesna! — uskliknula je dovoljno glasno da je čuje pola ulaza, veselo odmjeravajući njihove kofere. — Već odlazite? A u dvorištu ste se hvalili da ste došle na mjesec dana snahi zavesti red! Izbacila vas je, je li?
Svekrva nije uspjela pronaći ni jednu jedinu riječ. Pognute glave, lica crvenog od srama, ugurala je torbe u spasonosno dizalo.
Nikada ne dopustite bahatoj rodbini da vašu dobrotu pretvori u besplatno parkiralište za svoju bezobzirnost.
