— Sve mi ispričaj, Ana. Imam pravo znati istinu.
Jutro koje je uslijedilo bilo je teško i napeto. Petra je u kuhinji pripremala doručak, Ivan je, naslonjen na stol, prelistavao vijesti na mobitelu, a Tomislav je u hodniku prigušenim glasom razgovarao preko telefona. Ana je sjedila šutke, držeći šalicu kave objema rukama, dok je Marko, praveći se da je zaokupljen vlastitim mislima, kriomice promatrao svakoga od njih.
Nakon sinoćnjeg razgovora sa suprugom imao je osjećaj kao da je, ne svojom voljom, zakoračio u tuđi život. Ono što mu je Ana ispričala bilo je bolno, ali i nedorečeno. Sukob s maćehom, nestali sat, optužbe koje su pale na nju… Sve je to zvučalo kao povod, ali ne i kao dovoljno objašnjenje za tako oštar, konačan prekid s cijelom obitelji.
— Marko, mogu li te na trenutak? — upitala je Petra i glavom pokazala prema balkonu.
Kad su ostali nasamo, uvukla je ruku u džep i izvadila mali, izlizani fotoalbum, jedva veći od dlana.
— Ovo su Anine fotografije iz djetinjstva — rekla je tiho. — Godinama sam ih nosila sa sobom. Nadala sam se da ću je jednom pronaći i vratiti joj ih.
Marko je pažljivo prihvatio album, gotovo kao da u rukama drži nešto lomljivo. Na prvoj stranici gledala ga je djevojčica od možda pet godina, nasmijana, s dvije pletenice. Sličnost s Anom bila je toliko očita da nije moglo biti nikakve dvojbe.
— Ana je bila najstarija među nama — nastavila je Petra spuštenim glasom. — Kad nam je majka umrla, ona je imala osamnaest godina. Ja trinaest, Ivan šesnaest. Dok je Tomislav radio, ona je pazila na nas. Zapravo je preko noći morala postati odrasla. A onda se pojavila Ivana…
— Nova žena njezina očuha — promrmljao je Marko, prisjećajući se onoga što mu je Ana prethodne večeri rekla.
Petra je kimnula.
— Da. Ivana ju je od početka gledala poprijeko. Tvrdila je da Ana svima zapovijeda, da se ponaša kao gospodarica kuće. A Ana je samo bila navikla brinuti se o svemu, jer nitko drugi nije. Iz mjeseca u mjesec stanje je postajalo sve gore. A onda se dogodilo ono sa satom.
— Bakinim satom?
— Da. Starim obiteljskim satom. Nestao je, a Ivana je odmah optužila Anu. Rekla je da ju je vidjela kako ga razgledava neposredno prije nego što je nestao.
Marko je okrenuo sljedeću stranicu. Na fotografiji je bila Ana kao tinejdžerica, s gitarom u rukama. Pokraj nje stajali su Petra i Ivan, još gotovo djeca.
— I što se zatim dogodilo?
Petra ga je dugo gledala, kao da se bori sama sa sobom.
— Zatim je Ivan stao na Ivaninu stranu. Rekao je da je i on toga dana vidio Anu kako drži sat u rukama. A ja… ja sam šutjela. Uplašila sam se.
Kasnije, kad je doručak završio, Marko je otišao na posao, a Tomislav i Petra zaputili su se u pravno savjetovalište zbog pitanja nasljedstva. U stanu su ostali samo brat i sestra.
Ana je stajala nasuprot Ivanu u hodniku, prekriženih ruku i pogleda koji nije skretala s njegova lica.
— Je li istina da si me sve ove godine tražio?
Ivan nije odmah odgovorio. Gledao je u pod, kao da mu je i najjednostavnija riječ zapinjala u grlu.
— Jest — rekao je naposljetku kratko.
— Zašto? Zbog nasljedstva?
Tek tada ju je pogledao.
— Ne samo zbog toga. Htio sam ti se ispričati. Trebao sam to učiniti još prije deset godina, ali ponos mi nije dao.
Ana je hladno podigla obrve.
— Za što točno?
— Za laž koju sam tada izrekao pred svima. Nisam te vidio da uzimaš sat. Nisam vidio ništa. Ivana je… znala kako čovjeka navesti da kaže ono što njoj treba.
— Znači, povjerovao si njoj, a ne meni?
Ivan je teško uzdahnuo.
— Imao sam dvadeset pet godina i bio sam zaljubljen u nju. Znam kako to zvuči. Bila je Tomislavova žena, ali od mene je bila starija samo pet godina. Igrala se sa mnom.
Ana ga je promatrala širom otvorenih očiju.
— Ti i Ivana?..
— Ništa se nije dogodilo — gorko se nasmijao Ivan. — Ali ja sam se nadao. Bio sam budala. Obećala mi je da će, ako je podržim protiv tebe, nagovoriti Tomislava da me pusti u Pulu na studij. Nasjednuo sam kao posljednji idiot.
— I? Je li ga nagovorila?
— Naravno da nije. Čim si otišla, dobila je ono što je htjela. Postala je glavna u kući. Počela je okretati Tomislava protiv mene i Petre. Godinu dana poslije razveo se od nje, ali tada je već bilo kasno. Ti si nestala iz naših života.
Te večeri Marko se vratio s posla ranije nego inače. Vijest da Ana ima obitelj koja se iznenada pojavila nije mu izlazila iz glave i nije se mogao usredotočiti ni na najobičnije zadatke. Morao je bolje razumjeti tu zamršenu, bolnu priču.
U stanu je vladala neobična tišina. Tomislav je drijemao u naslonjaču u dnevnoj sobi, dok je Petra u kuhinji nešto kuhala i tiho pjevušila. Ane i Ivana nigdje nije bilo.
— Na balkonu su — rekla je Petra, kao da mu je pročitala misli. — Razgovaraju već više od sat vremena.
Marko je kimnuo i ušao u kuhinju.
— Mogu li ti pomoći oko večere?
— Naravno — blago se osmjehnula. — Nareži povrće za salatu.
Neko su vrijeme radili u tišini. Čulo se samo struganje noža o dasku i tiho ključanje vode na štednjaku. Marko naposljetku nije izdržao.
— Petra, što se zapravo dogodilo s vašom obitelji? Ana govori jedno, Ivan drugo. Gdje je istina?
Petra je odmaknula lonac sa strane i okrenula se prema njemu.
— Istina je da smo svi krivi. Svatko na svoj način. Bila sam tinejdžerica, ali sam već tada znala da Ivana laže o satu. Vidjela sam je kako prekopava po bakinoj kutijici za nakit. Ali nisam se usudila progovoriti. Prijetila mi je da će me poslati u dom ako ne budem “mirna”.
— A Tomislav? Zar on stvarno ništa nije primjećivao?
— Bio je zaslijepljen njome — odgovorila je Petra tužno. — Lijepa, mlada žena obratila je pažnju na njega i potpuno je izgubio glavu. Vjerovao je njoj, a ne vlastitoj djeci. Ali znaš što? Nakon što je Ana otišla, on je patio više od svih. Godinama ju je tražio.
Marko je spustio nož i pogledao je.
— I sve to zbog jednog sata?
