— Pogubio sam se u vlastitim osjećajima — nastavio je Ivan, glasom u kojem više nije bilo obrane. — I okrenuo sam leđa vlastitoj sestri zbog žene koja je znala kako manipulirati mnome.
Ana nije odmah odgovorila. Sjedila je mirno, spuštena pogleda, zagledana u tamnu površinu čaja u šalici.
— Pročitala sam bakino pismo — izgovorila je naposljetku. — U njemu piše nešto što nisam znala. Ispada da je i naša majka jednom otišla od kuće. Imala je otprilike trideset godina, posvađala se sa svojima i nestala na dvije godine.
— Ozbiljno? — Ivan ju je pogledao zatečeno. — Mama nam to nikada nije spomenula.
— Zato što se poslije vratila — Ana se jedva primjetno nasmiješila. — Baka je napisala da je život prekratak da bi se u njemu godinama nosile stare uvrede. I da se ista priča ne smije ponavljati iz naraštaja u naraštaj.
Polako je podigla pogled prema njima.
— Možda je bila u pravu.
Kasno te večeri, kad su Anini rođaci već zaspali, Marko ju je pronašao na balkonu. Stajala je naslonjena na ogradu i promatrala svjetla noćnoga grada, kao da među njima pokušava pronaći neki odgovor.
— Kako si? — upitao je tiho, prilazeći joj s leđa i obavijajući joj ruke oko ramena.
— Ne znam — priznala je iskreno. — Previše se toga sručilo odjednom. Deset godina gradila sam život ispočetka, daleko od svega toga, a onda se prošlost vrati i doslovno mi pokuca na vrata.
— Ljutiš li se na mene što sam ih pustio unutra?
Ana je odmah odmahnula glavom.
— Ne. Nisi mogao znati. A možda je ovako i trebalo biti. Baka je znala reći da se rana mora otvoriti ako želimo da napokon zacijeli.
Neko su vrijeme šutjeli. Iz ulice je dopirao prigušen gradski žamor, a negdje u daljini kratko se oglasila automobilska truba.
— Što ćeš sada? — upitao je Marko. — Mislim, s nasljedstvom… i s njima?
Ana se okrenula prema njemu.
— Nasljedstvo ću podijeliti s Ivanom i Petrom, onako kako je pošteno. A što se obitelji tiče… — zastala je, tražeći prave riječi. — Ne znam možemo li se vratiti na ono staro. Previše je vremena prošlo, previše se toga nakupilo. Ali možda možemo izgraditi nešto novo. Zrelije. Iskrenije.
— Drago mi je zbog toga — rekao je Marko bez imalo zadrške. — Znaš, ja sam oduvijek zamišljao veliku obitelj. Bio sam jedinac, roditelji su mi stalno bili na poslu, a ja sam zavidio prijateljima koji su imali braću, sestre, bučne nedjeljne ručkove…
— Zato si tako mirno prihvatio moje rođake? — upitala je Ana uz blagi osmijeh.
— Vjerojatno — slegnuo je ramenima. — Meni to nije opterećenje. Više mi se čini kao… neočekivan dar.
Ana se privila uz njega.
— Oprosti što sam ti skrivala taj dio života. Obećavam, od sada više nema tajni.
— Nema tajni — ponovio je Marko tiho. — Usput, Petra mi je pokazala tvoj album iz djetinjstva. Bila si strašno ozbiljna djevojčica s pletenicama.
— O, ne! — Ana je teatralno zastenjala. — Samo mi nemoj reći da je donijela baš onaj album u kojem je fotografija s mojim izbijenim prednjim zubom.
— Upravo taj — nasmijao se Marko. — I moram priznati, čak i s rupom među zubima bila si neodoljiva.
Tri mjeseca poslije
— Nećeš požaliti, stvarno — uvjeravala je Ana muža dok su se vozili cestom izvan grada. — Bakina kuća je na prekrasnom mjestu. Rijeka je blizu, šuma odmah iza nje. Savršeno za vikende.
— Ne sumnjam u to — odgovorio je Marko, ne skidajući pogled s ceste. — Samo nisam mislio da ćemo se na kraju ipak odlučiti za obnovu umjesto prodaje.
— To je bila Ivanova zamisao — primijetila je Ana. — Tko bi rekao da će baš on postati toliko sentimentalan.
Nakon onih nekoliko dana provedenih zajedno u splitskom stanu, mnogo se toga promijenilo. Njihovi se odnosi nisu preko noći vratili na staro, niti je to itko mogao očekivati. Ali polako, gotovo oprezno, počeli su ponovno učiti kako vjerovati jedni drugima. Ana se redovito čula s Petrom, Ivan je nekoliko puta poslovno dolazio u Split i tada bi odsjedao kod njih, a Tomislav…
— Misliš li da se otac snašao s roštiljem? — upitala je Ana i prvi put nakon dugo vremena očuha nazvala ocem.
Marko se kratko nasmijao.
— Ako je suditi po njegovim zadnjim porukama, čeka nas gozba dostojna kraljeva. Iako se ja ne bih previše oslanjao na kulinarske sposobnosti čovjeka koji je cijeli život znao skuhati jedino kavu.
Ana se nasmijala. Kraj prozora su promicale krošnje, a pred njima ih je čekao obiteljski ručak u staroj kući koju su zajedno počeli obnavljati. Kući koja je ponovno trebala postati mjesto susreta, razgovora i pomirenja.
— Znaš — rekla je nakon nekog vremena tiše — ponekad mi se čini da je baka sve ovo unaprijed smislila. Otišla je, ostavila oporuku koja nas je prisilila da se suočimo, pismo, tragove o maminoj prošlosti… Kao da je znala da ćemo bez snažnog poticaja i dalje živjeti svatko na svojoj strani.
— Tvoja je baka bila mudra žena — rekao je Marko i kimnuo.
— Jako mudra — složila se Ana. — Tek sada počinjem shvaćati koliko.
Skrenuli su s glavne ceste na uski seoski put. Uskoro se pred njima, između zelenih krošnji, ukazala drvena kuća na dva kata. Marko je usporio, a onda su na trijemu ugledali tri figure koje su im mahale. Petra, Ivan i Tomislav već su ih čekali.
— Stigli smo — rekao je Marko gaseći motor.
Ana je duboko udahnula.
— Da — izgovorila je tiho. — Kući.
