“Ništa ona neće posumnjati, mama, smiri se” rekao je Marko dok se Martina ukočila u hodniku

Sramotno manipulisanje ruši posljednju iskricu povjerenja.
Priče

— Ništa ona neće posumnjati, mama, smiri se. Večeras ću joj podmetnuti papire, baš kad se vrati iscrpljena od izvještaja. Reći ću joj da su to dokumenti za povrat poreza. Neće ih ni pogledati kako treba, samo će potpisati ondje gdje sam stavio oznake.

Martina se ukočila pred napola otvorenim kuhinjskim vratima. Na trenutak joj se učinilo da joj je srce preskočilo, a onda počelo udarati negdje visoko, u grlu, toliko snažno da joj je oduzimalo zrak. Taj glas — tih, umirujući, pomalo ulagivački, s prizvukom krive poslušnosti — pripadao je njezinu mužu, Marku. Čovjeku s kojim je posljednje tri godine dijelila krevet, jutarnju kavu i zamišljenu budućnost.

— Jesi li siguran, sine? — upitala je svekrva, Vesna Petrovna, glasom posve drukčijim od onoga kojim se inače obraćala Martini. Nestalo je one slatkaste ljubaznosti kojom ju je obasipala pri susretima. Sada je govorila tvrdo, hladno, gotovo poslovno; svaka joj je riječ zveckala poput blagajne. — Stan je u centru. Kupac neće čekati dovijeka. Već je dao predujam. Ako Martina počne praviti probleme, morat ćemo vratiti dvostruko. A ja takav novac nemam, znaš i sam.

— Neće ona ništa praviti, — nehajno je odgovorio Marko, a Martina je začula kako je poklopac čajnika tiho zazveketao. — Vjeruje mi. Misli da samo rješavamo pitanje većeg prostora. A kad shvati da je stan prodan i da je novac otišao za zatvaranje tvog… pa, tog problema… bit će kasno. Isplakat će se i smiriti. Kamo će? Obitelj smo.

Martina je polako zakoračila unatrag, u mračni hodnik. Koljena su joj klecala kao da su joj iz nogu izvadili kosti. U glavi joj se vrtjela samo jedna rečenica: „Kamo će?”

„Tog problema”? Kakvog problema? I otkud odjednom njezin stan, stan koji je naslijedila od bake — njezino jedino sigurno mjesto, njezin osobni zaklon koji je čuvala gotovo svetinjom — postaje sredstvo za potkusurivanje u nekakvim tajnim dogovorima njezina muža i njegove majke?

Prije tri godine, kad su se tek vjenčali, Vesna Petrovna činila joj se kao svekrva iz snova. Nije se miješala u brak, nije dolazila nenajavljeno i redovito je po Marku slala domaće piroške s kupusom. „Zlatna žena”, mislila je tada Martina, zahvalna što je imala takvu sreću. Prijateljice su je plašile pričama o svekrvama koje bijelom maramicom provjeravaju prašinu na ormarima, a ona je imala Vesnu Petrovnu — nasmiješenu, punašniju ženu blagih očiju.

Prvi znakovi za uzbunu pojavili su se prije otprilike pola godine. Isprva se Vesna Petrovna počela žaliti na zdravlje. „Srce mi preskače, tlak mi divlja, strah me noću biti sama u dvosobnom stanu.” Marko je, naravno, odmah predložio da se majka privremeno preseli k njima. „Samo dok je liječnici ne pregledaju, Martinice.” Martina je pristala. Kako odbiti bolesnu ženu?

Ali to „privremeno” rastegnulo se bez kraja. Vesna Petrovna zauzela je dnevni boravak kao osvojeni teritorij. Njezine stvari — nebrojene kutije s lijekovima, heklani podlošci, ikone, stari albumi s fotografijama — širile su se po stanu poput vlage po zidu. Ipak, najteže od svega nije bio nered, nego promjena zraka u kući.

— Martinice, opet si kupila onaj skupi sir? — uzdisala bi svekrva dok je vadila namirnice iz vrećica. — Čemu takvo rasipanje? U Konzumu je trappist na akciji upola jeftiniji. Ti, draga moja, uopće ne znaš štedjeti. Markić se satire od posla, a novac vam curi kroz prste.

Martina bi šutjela. Sama je zarađivala dovoljno da si kupi sir koji voli. No raspravljati s „bolesnom” majkom vlastitog muža činilo joj se sitničavim i ružnim.

Marko, koji je prije uvijek stajao uz nju, odjednom je počeo potvrđivati majčine riječi.

— Martina, realno, mama je u pravu. Moramo nešto staviti sa strane. Pa sanjali smo kuću, sjećaš se? Našu, veliku, s vrtom.

San o kući nekoć je bio zajednički. No sada, dok je stajala u polumraku hodnika i slušala njihov šapat, Martini je postajalo jasno da je taj san bio samo mamac. Udica na koju su polako hvatali njezino povjerenje.

— A što ako ode odvjetniku? — ponovno je upitala Vesna Petrovna. — Ima onu prijateljicu, Petru, ona radi s pravnicima.

— Mama, daj, molim te, — frknuo je Marko. — Opća punomoć. Rekao sam ti već: ubacit ću joj je među porezne obrasce. Potpisat će punomoć za raspolaganje imovinom i stvar je riješena. Ja ću sam odraditi kupoprodaju. Njoj neće biti potrebno ni da se pojavi na potpisivanju.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana