A kad ona za sve dozna, novac će već biti kod nas. Reći ćemo joj da smo ga uložili u gradnju kuće. Pokazat ćemo joj temelje, lijepe nacrte, šarene vizualizacije. Dok se sve to razjasni, dok se navodno bude gradilo… proći će godine.
Martina je rukom pritisnula usta da ne ispusti krik.
To više nije bila obična izdaja. Ovo je bila hladno osmišljena pljačka. Nisu namjeravali samo prodati njezin stan. Planirali su je ostaviti bez ičega, skrivajući se iza priče o nekakvoj „kući“, koja najvjerojatnije nije postojala ni na papiru.
„Dugovi“, odjednom joj je kroz glavu prošla riječ koju je ranije izgovorila svekrva. „Spašavanje tvog posla.“
Prije otprilike tjedan dana Martina je u hodniku slučajno primijetila pismo iz banke adresirano na Vesnu Petrovnu. Ležalo je nemarno bačeno među ostalim papirima. Nije ga otvorila niti čitala; učinilo joj se nepristojnim zadirati u tuđu poštu. No sada su se dijelovi slike počeli slagati. Svekrva, ta ista „štedljiva“ žena koja joj je predbacivala komad sira, očito se negdje opasno zapetljala. Nekakva prijevara? Krediti? Financijska piramida? I sada je, da bi spasila vlastitu kožu, odlučila njezin stan baciti pred noge vjerovnicima.
A Marko? Njezin dragi, pažljivi Marko?
On je pristao. Bez oklijevanja ju je prodao.
„Mamin sin“, pomislila je Martina s gorčinom. Ne. To je bilo preblago. Bio je suučesnik.
Polako se povukla natrag prema spavaćoj sobi, pazeći da joj pod pod nogama ne zaškripi. Srce joj je tuklo tako snažno da je imala osjećaj kako će joj rebra popucati. Najradije bi uletjela u kuhinju, prevrnula stol i sasula im u lice sve što je upravo čula. No uspjela se zaustaviti.
Ne. Vriska i histerija ne bi joj donijele ništa.
Počeli bi se opravdavati. Lagali bi. Pritiskali bi je sažaljenjem. Govorili bi: „Htjeli smo najbolje“, „Sve je to za obitelj“, „Krivo si nas shvatila.“ Marko bi možda čak pustio suze, Vesna Petrovna uhvatila bi se za prsa i zavapila kako joj nije dobro. A Martina je predobro poznavala vlastitu mekoću. Mogla bi popustiti. Mogla bi im, u nekom trenutku slabosti, čak i povjerovati.
Trebala joj je hladna glava.
Sjela je na rub kreveta i duboko udahnula. Žele igrati igru? Dobro. Prihvatit će je. Ali ovaj put pravila neće određivati oni.
— Martinice, jesi se probudila? — Marko je provirio u sobu.
Na licu mu je bila ona ista blaga, naučena nježnost, a u ruci šalica kave.
— Skuhao sam ti kavu. Baš kako voliš, s cimetom.
Kako je mogao? Kako je mogao stajati pred njom i smiješiti se, a znati da za koji sat namjerava učiniti sve da ostane bez krova nad glavom? Martina ga je gledala i prvi put pred sobom nije vidjela muža. Vidjela je stranca. Klizavog, nepoznatog čovjeka.
— Hvala ti — odgovorila je i natjerala usne da se razvuku u osmijeh.
Osmijeh je ispao ukočen, ali Marko to nije primijetio. Bio je previše zaokupljen svojom ulogom.
— Usput, slušaj — rekao je, spustio šalicu na noćni ormarić i sjeo pokraj nje. Uzeo ju je za ruku. Dlan mu je bio vlažan. — Pripremio sam one papire za poreznu. Sjećaš se, pričali smo o povratu za liječenje zuba? Rok za predaju istječe ovih dana. Sve sam ispunio, ti samo trebaš potpisati.
Eto ga.
Počelo je.
— Naravno, ljubavi — rekla je Martina i izvukla ruku, kao da samo želi namjestiti kosu. — Daj mi, potpisat ću odmah, pa možeš poslati.
Markovo se lice razvedrilo. Gotovo je poskočio, izašao u hodnik i već se za minutu vratio s tankom mapom u rukama.
— Evo, pogledaj. Ovdje je zahtjev, ovdje popis priloga… A ovdje — pružio joj je list preko kojeg je odozgo bio položen drugi papir tako da zaklanja naslov — ovdje je samo suglasnost za obradu podataka, za posrednika koji će predati dokumentaciju. Potpiši dolje.
Martina je uzela kemijsku.
Pogled joj je prešao preko stranice. Slova su bila sitna, zbijena, ali uhvatila je nekoliko ključnih riječi: „…ovlašćujem Ivana da me zastupa pred svim institucijama… pravo raspolaganja nekretninama… primitak novčanih sredstava…“
Bila je to opća punomoć. Prava, u obliku koji je izgledao kao da je pripremljen za ovjeru kod javnog bilježnika. Je li im je neki poznati bilježnik sastavio unaprijed? Ili je Marko računao na to da će kasnije nekako krivotvoriti ovjeru? Ne, možda je to ipak bio samo obrazac kojim su je namjeravali pritisnuti. Ili…
Stani.
Je li ovo uopće moglo vrijediti bez ovjere? Nekretnina se tako ne može prodati.
Znači, plan je bio složeniji. Trebali su njezin potpis, a zatim bi…
Što?
„Nije važno“, presjekla je samu sebe.
Najvažnija je bila namjera.
— Marko — izgovorila je mirno i podigla pogled prema njemu. — Objasni mi zašto se u ovom dokumentu pojavljuje ovakva formulacija.
