Shvatila je da je partija završena i da više nema što odglumiti.
— Ništa zato, naći ćemo mi gdje ćemo prespavati! — odbrusila je, ali glas joj više nije zvučao pobjednički. — Samo se nemoj ponižavati pred ovom…
Nije dovršila. Okrenula se i gotovo potrčala prema dnevnoj sobi, gdje je počela trpati svoje ikone i sitnice u plastične vrećice, sve u nekakvoj nervoznoj, bijesnoj žurbi.
— Dabogda ti ova kuća presjela! — vikala je dok je jurila hodnikom. — Dabogda se ugušila u tim svojim kvadratima! Ostat ćeš sama, čuješ li? Sama i nikome potrebna! Tko će tebe htjeti bez muškarca? Sebična si do srži!
Martina je stajala na pragu spavaće sobe, prekriženih ruku, i nijemo promatrala taj ružni raspad. Boljelo ju je. Ne samo jako — boljelo je kao da joj netko iznutra čupa nešto živo. Nije se raspadala samo njezina obitelj. Pucalo je i ono malo povjerenja koje je imala u ljude. Muškarac kojega je voljela pokazao se kao krpa, spremna da joj pregazi život čim mu majka to naredi.
Ali kroz tu bol probijalo se i nešto drugo. Olakšanje. Golemo, tiho, gotovo čisto olakšanje. Kao da je godinama na leđima vukla vreću trulog krumpira, a sada ju je napokon zbacila na pod.
Marko se zaustavio kod ulaznih vrata s koferom u ruci. Izgledao je jadno, u rastegnutoj trenirci, s pogledom koji je bježao s jedne strane na drugu.
— A kapara? — izustio je odjednom. — Mama, uzeli smo kaparu… tri tisuće eura. To moramo vratiti.
— Neka ti ona da! — Vesna je glavom pokazala prema Martini. — Ona je sve upropastila! Ona je kriva što je posao propao, pa neka sada plati!
Marko je podigao oči prema ženi, kao da se u njemu opet probudila neka bijedna nada.
— Martina… Pa stvarno… Znaš da će nas rastrgati zbog toga. Možda bi nam mogla posuditi? Barem tisuću eura? Ti imaš ušteđevinu… Napisat ćemo ti potvrdu, sve pošteno!
Martina ga je pogledala kao da pred sobom ne vidi čovjeka, nego praznu stolicu.
— Ključeve — rekla je i ispružila dlan.
Marko nije odmah reagirao.
— Ključeve! — viknula je tako snažno da su stakla u vitrini zadrhtala.
Trgnuo se, izvukao svežanj iz džepa i bacio ga na ormarić kraj vrata.
— Zažalit ćeš ti — promrmljao je. — Ja sam bio najbolje što ti se ikada dogodilo.
— Ti si bio moja najveća pogreška — mirno mu je odgovorila Martina. — I hvala Bogu da sam je ispravila sada, a ne onda kad bih već završila na ulici.
Otvorila je ulazna vrata širom.
— Zbogom, rodbino. I dobro zapamtite: ako mi stigne ijedan poziv, jedna jedina poruka ili pokušaj pritiska, idem ravno na državno odvjetništvo s prijavom za pokušaj prijevare.
Vesna je izašla na stubište uzdignute brade, kao kraljica kojoj su oduzeli prijestolje, ali ruke su joj se tresle pod težinom vrećica. Marko je krenuo za njom pognut, slomljen i nekako manji nego ikada.
Vrata su se zalupila. Martina je dvaput okrenula ključ u bravi.
Klik. Klik.
Tišina.
Naslonila je čelo na hladno drvo vrata. Suze koje je do tada zadržavala odjednom su provalile. Spustila se na pod i počela plakati bez kontrole, duboko, grčevito, oplakujući tri godine života, ljubav u koju je vjerovala i sve slike mirne, sretne starosti s Markom koje su se u jednom danu pretvorile u prašinu.
Tada joj je mobitel u džepu kratko zapištao.
Kroz suze ga je izvukla i pogledala zaslon. Poruka iz banke: „Poštovani klijente, obavještavamo vas da je danas društvo ‘Brzi zajam’ zatražilo uvid u vašu kreditnu povijest.”
Martina je ukočeno zurila u poruku. Zatim je rukavom obrisala lice i otvorila aplikaciju e-Građani.
U popisu posljednjih aktivnosti stajalo je: „Izdana suglasnost za provjeru kreditne povijesti.” Vrijeme: 03:00.
Marko.
Dok je ona te noći spavala, nije samo pripremao papire za prodaju stana. Pokušao je dignuti zajam na njezino ime, da zakrpa hitne rupe dok se stan, kako su oni to zamislili, “prodaje”.
Bijes se vratio u trenu i spalio joj suze.
Martina je ustala, otišla u kuhinju i natočila si čašu vode. Ruke joj se više nisu tresle.
Izvukla je prijenosno računalo. Najprije je promijenila lozinke na svim računima, bankama, servisima i sustavu e-Građani. Zatim je preko elektroničke prijave poslala policiji prijavu zbog pokušaja zlouporabe njezinih podataka. Nakon toga naručila je hitnu zamjenu brave.
Prišla je prozoru. Vani je padala kiša i ispirala prljavštinu s pločnika.
— Nema veze — rekla je naglas praznom stanu. Svom stanu. — Zaradit ću. Preživjet ću. A vi…
Zamislila je Marka kako upravo sada nekom “kupcu” pokušava objasniti gdje je novac, i Vesnu kako drhti pred ljudima kojima su ostali dužni.
— Vi ste dobili točno ono što ste zaslužili.
Martina je otpila gutljaj vode. Bila je ukusna. Svježa. Čista.
Baš kao i njezin novi život, koji je počinjao ovog trenutka. Bez parazita. Bez laži. I bez svekrve.
Navečer će naručiti pizzu. S najskupljim sirom. I pojest će je sama, polako, uživajući u svakom zalogaju svoje slobode.
