Ana je sve što je pronašla uredno složila u fascikl i odnijela Ivani.
„Odlično“, rekla je prijateljica nakon što je pregledala papire. „Ovo nam je sasvim dovoljno. Sad prelazimo na sljedeći korak.“
Točno tjedan dana poslije, baš kako je i najavio, Marko je ponovno otvorio istu temu.
„I? Jesi li razmislila?“
Ana je sjedila na kauču. Nije podigla glas, nije izgledala uplašeno. Bila je gotovo neprirodno mirna.
„Jesam. Razvedimo se.“
Marko se ukočio. Takav odgovor očito nije očekivao.
„Ozbiljno govoriš?“
„Potpuno ozbiljno. Predaj zahtjev. Ja se neću protiviti.“
„Shvaćaš li da ćeš ostati bez ičega?“
„Vidjet ćemo“, rekla je Ana i blago se nasmiješila.
Nešto u tom osmijehu natjeralo je Marka da se na trenutak zamisli. Ipak, nije to pokazao.
„Dobro. Kako želiš. Sutra ću pokrenuti postupak.“
Sljedećeg dana predao je zahtjev. Nakon mjesec dana razvod je bio službeno završen.
Marko je likovao. Napokon slobodan. Mogao je bez skrivanja živjeti s Lanom, mladom voditeljicom iz jedne od njegovih trgovina, s kojom je već dvije godine održavao vezu.
Ana se iselila iz stana. Unajmila je malu garsonijeru. Marko je bio uvjeren da je time sve gotovo i da je cijela stvar riješena.
No tjedan dana kasnije stigao mu je sudski poziv. Tužba radi podjele bračne stečevine. Tužiteljica: Ana Sergejevna Volkova, ranije Gromova.
Kad je pročitao zahtjev, krv mu se sledila u žilama.
Ana je tražila polovicu svega. Od stana, vrijednog oko 60.000 €. Od kuće, procijenjene na 100.000 €. Od dva automobila, ukupno vrijedna 30.000 €. I, što je bilo najvažnije, polovicu poslovanja: sedam trgovina procijenjenih na 400.000 €.
Ukupno je potraživala 295.000 €.
„Ona je potpuno poludjela“, promrmljao je Marko.
Odmah je nazvao svojeg odvjetnika.
„Ivane Petroviću, bivša žena mi je podnijela tužbu za podjelu imovine. Traži gotovo tristo tisuća eura. Pa to je besmislica.“
Odvjetnik je pregledao dokumentaciju i nije zvučao nimalo umirujuće.
„Marko Viktoroviću, bojim se da nije riječ o besmislici. Ona ima osnovu za takav zahtjev. Priložila je dokaze o svojem doprinosu poslu: ugovore, prepisku, uplate. Sud bi mogao prihvatiti njezinu stranu.“
„Ali sve je upisano na mene!“
„Jest, ali imovina je stečena tijekom braka. Prema zakonu, dijeli se. Upozoravao sam vas svojedobno da sklopite bračni ugovor. Niste me poslušali.“
Marko je, izvan sebe od bijesa, bacio telefon.
Počelo je sudsko ročište. Ivanа je zastupala Anu i radila je to besprijekorno.
Pred sutkinjom je iznijela sve dokumente. Pokazala je da je Ana ulagala vlastiti novac u posao, vodila računovodstvo, pripremala ugovore i sudjelovala u stvaranju trgovina. Dokazala je i da se zbog obitelji odrekla vlastite karijere te da je, na mužev nagovor, napustila posao.
Uz to, Ivana je priložila i dokaze o Markovoj nevjeri: izvatke s kartica, fotografije s društvenih mreža, prizore na kojima se on i Lana vide u restoranima i hotelima.
„Moja je stranka ostala odana braku, podupirala je supruga i ulagala svoj rad, vrijeme i novac u obitelj“, govorila je Ivana pred sudom. „On je, s druge strane, zajednička sredstva trošio na ljubavnicu. Ta se činjenica ne može zanemariti.“
Sutkinja je pažljivo slušala.
Marko je sjedio blijed kao zid. Njegov odvjetnik pokušavao je nešto osporiti, ali dokazi su bili čvrsti i precizni.
Dva mjeseca kasnije sud je donio odluku.
Ani je pripalo šezdeset posto zajednički stečene imovine, odnosno 354.000 €.
Marko joj je taj iznos morao isplatiti u roku od šest mjeseci.
