Kad je sutkinja završila s čitanjem presude, Ana je pogledala prema bivšem mužu. Marko je sjedio pogrbljen, spuštene glave, s prstima stisnutima u šake.
Nakon ročišta prišao joj je u hodniku.
„Namjestila si mi.“
„Nisam“, odgovorila je mirno. „Sam si se doveo u ovu situaciju. Mislio si da ću se uplašiti tvojih prijetnji, ostati uz tebe, šutjeti i trpjeti prevare i poniženja.“
„Odakle ti svi ti papiri? Ti dokazi?“
„Čuvala sam ih“, rekla je Ana. „Uvijek. Znaš, Marko, nisam bila naivna. Vidjela sam kako se mijenjaš. Zadnje dvije godine bila sam spremna. Za svaki slučaj. I taj je slučaj došao.“
„Tristo pedeset četiri tisuće eura… Ja sada nemam taj novac.“
„Prodat ćeš trgovine. Ili kuću. Ili auto. Nije moj problem. Imaš šest mjeseci.“
Okrenula se i krenula prema izlazu.
„Ana!“ pozvao ju je.
Zastala je i pogledala ga preko ramena.
„Mislio sam da me voliš.“
„Jesam. Voljela sam te petnaest godina. A ti si tu ljubav iskorištavao, gazio i izdavao. Sada volim sebe. I život koji počinjem ispočetka.“
Ana je otišla. Nakon toga se više nisu susreli kao ljudi koji imaju što reći jedno drugome.
Marko je, kako bi skupio novac, morao prodati tri od svojih sedam trgovina. Uz to se zadužio, pa je posao ozbiljno oslabio. Čim je Lana shvatila da više nema obilja na koje je računala, vrlo brzo pronašla je novog imućnog muškarca.
Ana je dobivenim novcem pokrenula vlastiti računovodstveni ured. Nije bio velik, ali je dobro radio. Vratila se poslu koji je voljela, zaposlila troje ljudi i unajmila mali poslovni prostor.
Godinu dana poslije njezina je tvrtka imala dvadeset klijenata i donosila joj sigurna, redovita primanja.
Kupila je i stan. Skroman dvosoban, ali njezin. Samo njezin. Uredila ga je po vlastitom ukusu, nabavila mačku i upisala tečaj talijanskog jezika.
Živjela je tiho, slobodno i zadovoljno.
Ivana joj je često dolazila u posjet. Pile bi vino, razgovarale i smijale se do kasno.
„Sjećaš li se Markova lica na sudu?“ nasmijala se jednom Ivana. „Bio je bijel kao kreda.“
„Sjećam se“, rekla je Ana uz osmijeh. „Bio je uvjeren da ću se slomiti. Da ću se prepasti života bez novca.“
„A ti si ga nadmudrila. I to elegantno.“
„Nisam ga nadmudrila. Samo sam znala koja su moja prava. A tebi hvala što si bila uz mene.“
„Nemaš mi na čemu zahvaljivati. Volim kad pravda dođe po svoje.“
Jednog dana Ana je slučajno srela Marka u trgovačkom centru. Izgledao je umorno, starije nego prije.
„Bok“, rekao je.
„Bok.“
„Kako si?“
„Odlično. A ti?“
„Onako. Pokušavam ponovno podići posao. Nije lako nakon… svega.“
Ana je samo kimnula.
„Želim ti sreću.“
Potom je nastavila hodati. Nije se osvrnula.
Marko je ostao gledati za njom. Ispred njega je odlazila lijepa, mirna, sigurna žena. Žena koju je izgubio vlastitom glupošću.
A Ana je koračala kroz trgovački centar i razmišljala kako se prijetnje ponekad vrate onima koji ih izgovore.
Marko je vjerovao da će je razvodom zastrašiti, natjerati da šuti i podnosi sve što joj čini.
Umjesto toga dobio je lekciju.
Tešku, skupu, ali pravednu.
Žene ne treba podcjenjivati. Pogotovo ne one koje su petnaest godina trpjele, ulagale, voljele i šutjele.
Jer prije ili poslije strpljenje nestane.
A tada počinje pravda.
