— Marko vam je dao ključ? — upitala je Ana, nastojeći zadržati miran ton.
— Imam rezervni — odvratila je Vesna i odmjerila je od glave do pete. — Marko mi je ispričao što se jučer dogodilo. Došla sam da neke stvari odmah razjasnimo.
— Slušam vas — rekla je Ana, skinula sako i sjela nasuprot njoj.
— Radite veliku pogrešku — započela je svekrva. — Moj sin je sposoban i darovit stručnjak. Ne smije pristati na bilo kakav posao samo zato da bi nešto radio. A vi, kao njegova žena, trebali biste mu biti oslonac dok prolazi kroz teško razdoblje.
— Osam mjeseci više nije razdoblje. To je već način života — hladno je uzvratila Ana.
— Nemojte me prekidati — stisnula je usne Vesna. — Odgojila sam divnog sina. Pametan je, obrazovan, perspektivan. Zaslužuje ženu koja će ga cijeniti, a ne onu koja će brojiti svaki cent.
— Dakle, po vama je sasvim u redu da ja sama radim, sama vodim kućanstvo i još uzdržavam i njega i vas?
— Mene nitko ne uzdržava! — uvrijeđeno je planula.
— Onda čemu služe mjesečne uplate? — Ana je posegnula za mobitelom. — Hoćete da vam pokažem izvod? U osam mjeseci otišlo je oko tisuću i dvjesto eura. A Marko za to vrijeme nije zaradio ni centa.
— To je sinovljeva briga za majku. Vi to ne možete razumjeti, vama su očito važnije neke druge stvari.
— Meni je važna obitelj u kojoj obje osobe preuzimaju odgovornost — Ana je ustala. — A ne obrazac koji vi uporno namećete Marku.
— Kakav obrazac? — Vesna se naglo pridigla.
— Onaj u kojem muškarac zauvijek ostaje dijete. Netko koga žene moraju služiti. Najprije majka, poslije supruga. I obje bi, po mogućnosti, trebale šutjeti.
— Kako se usuđujete tako govoriti!
— Tako što mi je dosta ove besmislene predstave. Marko je odrastao muškarac, a ponaša se kao razmaženi tinejdžer. I vi ga u tome ohrabrujete.
— Ja samo štitim svoga sina od jedne takve… takve…
— Slobodno dovršite. Od pohlepne žene? — Ana se blago nasmiješila. — Znate, danas sam unaprijeđena. Zarađivat ću dovoljno dobro da mogu živjeti sasvim pristojno i bez muža kojeg moram financirati, i bez svekrve koja misli da se to podrazumijeva.
— Prijetite razvodom?
— Ne prijetim. Samo iznosim činjenicu. Ako se Marko ne promijeni, predat ću zahtjev za razvod. I vjerujte mi, bit će mi lakše.
Vesna je bez riječi pokupila svoje stvari i krenula prema izlazu. Na pragu se ipak okrenula.
— Zažalit ćete zbog ovoga. Takvog muškarca kao što je moj Marko više nikada nećete naći.
— Hvala Bogu — promrmljala je Ana i zatvorila vrata za njom.
Sljedećih nekoliko dana prošlo je u neobičnoj tišini. Marko nije zvao, nije slao poruke i nije dolazio kući. Ana se bacila na posao i pokušavala obiteljske probleme gurnuti negdje u stranu.
U petak navečer oglasilo se zvono. Kad je otvorila, pred vratima je stajao Marko s malom torbom u ruci.
— Mogu li ući? — upitao je tiho.
— Naravno. I ovo je tvoj dom — rekla je Ana i pomaknula se u stranu.
Sjela su u dnevnoj sobi. Marko je izgledao izgužvano, iscrpljeno, kao da danima nije pošteno spavao.
— Puno sam razmišljao ovih dana — počeo je. — I shvatio sam da si u mnogočemu bila u pravu. Predugo sam sjedio kod kuće bez posla.
Ana nije ništa rekla. Pustila ga je da nastavi.
— Mama stalno govori da trebam čekati savršenu ponudu. Ali savršena ponuda ne postoji, zar ne? A dok ja čekam, ti se sama lomiš oko svega.
— Drago mi je da si to uvidio — kimnula je Ana. — I što sada?
— Poslao sam prijave na nekoliko mjesta. Nisu to najviše pozicije, ali plaća je normalna. Za ponedjeljak već imam dogovorena dva razgovora.
— To je dobar početak.
— I još nešto… Razgovarao sam s mamom. Rekao sam joj da joj više neću slati novac dok i sam ne počnem zarađivati. Uvrijedila se, ali to je njezin problem.
Ana ga je iznenađeno pogledala. Zar se doista usudio suprotstaviti majci?
— A što je s onim da je sin dužan brinuti se za majku?
— Dužan je. Ali ne na štetu svoje žene. Bila si u pravu, mama sasvim dobro živi. Samo sam se ja naviknuo prebacivati sav financijski teret na tebe.
— Marko, unaprijedili su me — napokon je izgovorila Ana. — Od sada ću biti viša voditeljica projekata.
— Ozbiljno? Pa to je sjajno! — iskreno se razveselio. — Bravo. Zaslužila si to.
— Ali to ne znači da ću opet sama nositi sve na leđima — upozorila ga je. — Želim partnera, ne osobu koju moram uzdržavati.
— Razumijem. I pokušat ću biti takav. Daj mi priliku da popravim stvari.
Ana ga je promatrala, nastojeći procijeniti je li promjena stvarna ili samo privremena. Godine provedene zajedno naučile su je čitati njegove nijanse, i u glasu i u pogledu.
— U redu. Ali uvjeti ostaju isti. Imaš mjesec dana da pronađeš posao. I dok ne stanemo na čvrste noge, tvojoj majci ne ide ni cent.
— Slažem se — Marko je pružio ruku. — Primirje?
— Vidjet ćemo — prihvatila je njegovu ruku Ana. — Djela vrijede više od riječi.
U ponedjeljak je Marko doista otišao na razgovore za posao. Prvi nije prošao najbolje; tražili su drukčiju vrstu iskustva. No drugi je razgovor djelovao obećavajuće.
