Radi, prima mirovinu i još iznajmljuje jednu sobu. A Marko je svejedno uvjeren da je naša dužnost uzdržavati je. Pritom njemu ne pada na pamet ni prstom maknuti da zaradi makar jedan jedini eurocent.
— Nažalost, poznata priča — uzdahnula je Ivana. — Moja kolegica prošla je gotovo isto. Muž joj je dvije godine “tražio sebe”, a svekrva je svaki tjedan dolazila držati prodike kako je ona loša žena. Na kraju su se razveli.
— I kako je sada?
— Sjajno. Kaže da joj je pao kamen sa srca. I zamisli, ostaje joj više novca nego prije. Jeftinije je živjeti sama nego hraniti odraslog muškarca i njegovu majku.
Ana je šutke pogledala kroz prozor. Možda je doista došlo vrijeme da nešto presiječe. Ovako više nije moglo.
— Znaš što me najviše boli? — okrenula se prema prijateljici. — Volim ga. Ili sam ga voljela. Više ni sama ne znam. Ali ovakav život više ne mogu podnijeti.
— Onda s njim razgovaraj bez okolišanja. Postavi mu jasne uvjete: ili će početi raditi i prestati financirati majku preko tvojih leđa, ili se razilazite. Vidjet ćeš po njegovoj reakciji na čemu si.
— Bojim se da će izabrati nju — Ana se kiselo osmjehnula.
— Ako se to dogodi, barem će ti sve biti jasno — Ivana joj je stisnula ruku. — I moći ćeš donijeti odluku koju već dugo odgađaš.
Kad se vratila kući, zatekla je Marka pred računalom. Bio je potpuno udubljen u neku internetsku igru i nije se ni okrenuo kad je ušla.
— Moramo razgovarati. Ozbiljno — rekla je Ana.
— Pričekaj, samo da završim partiju — odmahnuo je rukom Marko, ne skidajući pogled s ekrana.
Ana je prišla stolu i spustila poklopac laptopa.
— Ne. Sada. Ovo je važnije od tvoje igre.
— Jesi li ti normalna? — planuo je Marko. — To je bio rangirani meč!
— Marko, baš me briga za tvoj rang. Imamo ozbiljan problem u braku, a ti se ponašaš kao tinejdžer koji nema nijednu obavezu.
— Dobro, hajde — zavalio se u stolicu i prekrižio ruke na prsima. — Izbaci sve što ti se nakupilo. Slušam.
— Više neću slati novac tvojoj majci — započela je Ana mirno, premda joj je glas drhtao. — I očekujem da u roku od mjesec dana pronađeš bilo kakav posao. Ne mora biti idealan, ne mora biti funkcija iz snova, ali moraš početi donositi neki prihod u kuću.
— Znači, postavljaš mi ultimatum? — podigao je obrve.
— Da. Jer sam umorna od toga da sve nosim sama. Ili ćeš se početi ponašati kao odrastao muškarac, ili ćemo se razvesti.
— Mama je bila u pravu — Marko je odmahnuo glavom. — Rekla je da si pohlepna i da ti je samo novac u glavi.
— Tvoja majka griješi. Ja razmišljam o našoj budućnosti. Imam trideset dvije godine i želim dijete. A kako da planiram dijete s mužem koji osam mjeseci ne radi?
— To je samo privremeno!
— Osam mjeseci nije privremeno, Marko. To je već način života! — glas joj se podigao unatoč trudu da ostane smirena. — A po tvojoj reakciji vidim da zapravo ništa ne namjeravaš promijeniti.
— Što bi ti htjela? Da idem raditi kao zaštitar? Ili kao prodavač? Da se ponižavam samo zato da bi ti mirnije spavala?
— Htjela bih da napokon odrasteš i preuzmeš odgovornost za obitelj. Ali izgleda da je to za tebe previše.
Marko je naglo skočio na noge.
— Znaš što? Idem k mami. Tamo barem sa mnom razgovaraju normalno, a ne prave scene ni iz čega.
— Idi — rekla je Ana umorno. — I razmisli o onome što sam ti rekla. Imaš mjesec dana.
Kad su se vrata za njim zatvorila, Ana je sjela na kauč i briznula u plač. Ništa se nije odigralo onako kako je zamišljala. Ipak, povratka više nije bilo. Ili će se Marko urazumiti, ili će ona morati početi ispočetka.
Sljedećeg jutra probudila se sama. Marko se nije vratio kući, niti joj je poslao poruku. Pripremila je doručak samo za sebe, otišla na posao i pokušala ne vrtjeti u glavi svaku riječ sinoćnje svađe.
Na poslu ju je, međutim, dočekalo iznenađenje. Voditelj odjela pozvao ju je u svoj ured.
— Ana, imam lijepe vijesti — nasmiješio se Tomislav. — Sjećate se projekta za međunarodnu tvrtku koji ste vodili?
— Naravno. Završili smo ga prošlog mjeseca.
— Klijenti su oduševljeni. Toliko da žele s nama potpisati godišnji ugovor. A posebno su tražili da upravo vi nadgledate sve njihove buduće projekte.
— To je izvrsno! — Ana je osjetila kako joj se raspoloženje, prvi put nakon dugo vremena, vraća.
— I to nije sve. Budući da se suradnja širi, želimo vam ponuditi promaknuće. Poziciju senior projektne menadžerice, uz odgovarajuće povećanje plaće. Otprilike četrdeset posto.
Ana je na trenutak ostala bez riječi. Takvo povećanje riješilo bi velik dio njezinih financijskih briga.
— Ja… hvala vam. Naravno da prihvaćam!
— Odlično. Od ponedjeljka preuzimate nove zadatke. I, Ana… ovo ste zaista zaslužili. Jedna ste od naših najboljih ljudi.
Kad je izašla iz ureda, prva joj je pomisao bila nazvati Marka i podijeliti s njim radosnu vijest. No već nakon nekoliko sekundi odustala je. Ovoga puta on je trebao napraviti prvi korak.
Navečer, kad se vratila kući, u kuhinji je zatekla Vesnu. Svekrva je mirno pijuckala čaj i sjedila za stolom kao da je stan njezino vlasništvo.
— Dobra večer.
