Čak i onda kad si je tu neugodnost sama priredila.
— Ana — Marko je progovorio drukčije, tiše, ali tvrđe, kao da je već presudio — neću dopustiti da Ivanu izbaciš na ulicu. Ako hoćeš, sutra ćemo razgovarati. Večeras ostaje ovdje.
Eto ga.
Rečenica je ostala visjeti među njima poput naglo zalupljenih vrata.
Ana je polako kimnula. Ne njemu. Sebi. Kao da se u njoj napokon pomaknuo posljednji komadić i sjeo točno ondje gdje je trebao.
— Dobro — rekla je.
Marko je, očito, pomislio da je pobijedio. Čak je malo ispravio ramena.
— Odlično. Sutra ćemo sve mirno riješiti.
— Ne. Mirno ćemo sada.
Prišla je ormariću u hodniku, izvukla gornju ladicu, uzela mapu s dokumentima i spustila je na stol. Zatim se vratila po mobitel, otvorila bilješke, nešto brzo upisala i poslala poruku.
— Kome to pišeš? — Marko se odmah ukočio.
— Čovjeku koji će sutra doći promijeniti brave. I odvjetniku, da mi potvrdi koje papire trebam ako ti padne na pamet razvlačiti postupak.
— Kakav postupak?
— Sudski. Razvod.
Ivana je glasno udahnula, kao da joj je netko iznenada povukao zrak iz pluća.
Marko je zakoračio prema stolu.
— Slušaš li ti samu sebe? Zbog jedne večeri?
Ana se okrenula prema njemu.
— Ne zbog jedne večeri. Nego zato što si u tu jednu večer uspio ugurati sve ono pred čim sam predugo zatvarala oči. Nepoštovanje. Samovolju. Uvjerenje da me možeš samo dovesti pred gotov čin. I najgore od svega — sada me, gledajući me ravno u oči, ne pokušavaš uvjeriti da popraviš ono što si napravio, nego da mene slomiš dok se ne naviknem.
— Nitko te ne lomi!
— Već ste me slomili do tuđih kofera u mom hodniku.
Stisnuo je čeljust.
— Pretjeruješ.
— Ne. Samo sam prvi put stvari nazvala pravim imenom.
Ivana je ispustila kofer i razmahnula se rukama.
— Bože dragi, kakva drama ni iz čega! Kao da si samo čekala izgovor.
Ana se prema njoj okrenula tako naglo da je Ivana odmah zašutjela.
— Ne, Ivana. Izgovor je dugo čekao mene. Godinama je kucao kroz sitnice, a ja sam se pravila da ne čujem. Sad ga čujem savršeno.
Uzela je ključeve sa stola i ispružila dlan prema Marku.
— Ključevi.
— Što?
— Svi kompleti. Tvoj i onaj koji možda ima tvoja sestra. Odmah.
— A zašto bih ti ih dao?
— Zato što više nisi osoba kojoj mirno mogu ostaviti pristup svom stanu dok me nema.
Na licu mu je nestalo boje.
— Ozbiljno to misliš?
— Ozbiljnije nego ikad.
Ivana je tiho, gotovo zadovoljno, dobacila:
— Eto, napokon je pokazala pravo lice.
Ana nije ni okrenula glavu.
— Ne. Pravo lice danas nisam pokazala ja.
Tišina se otegnula. Zatim je Marko posegnuo u džep jakne, izvukao svežanj ključeva i bacio ga na stol tako da je metal tupo zazvonio. Jedan ključ skliznuo je u stranu. Ivana je trenutak oklijevala, a onda je i ona prekopala torbu i položila svoj ključ pokraj njegovih.
— Zadovoljna? — prosiktala je.
— Ovo je tek početak.
Ana je pokupila ključeve i spremila ih u džep.
— Imate dvadeset minuta da skupite stvari i izađete. I nemojte iskušavati hoću li zvati policiju ili ne. Nakon ovoga više ničiju bezobraznost ne namjeravam provjeravati do kraja.
Marko je polako odmahnuo glavom.
— Zažalit ćeš zbog ovoga.
— Već žalim. Samo ne zbog onoga što ti misliš.
Na to nije imao odgovor.
Sljedećih petnaest minuta proteklo je u teškoj, nervoznoj žurbi koja je parala tišinu. Ivana je slagala odjeću kao da je svaki presavijeni džemper osobna uvreda svjetskih razmjera. Marko je nosio torbe do hodnika lica ukočena poput kamena. Nitko više nije spominjao da je sve “privremeno”. Ta je maska prva otpala. Kad nekome doista treba kratko utočište, ne ponaša se tako. Takav čovjek barem razumije da nije u svom prostoru. Ovdje se, međutim, od početka osjećao plan zauzimanja — mekan, obiteljski, prikladan za one koji ga provode.
Kad su napokon sve stvari bile skupljene, Marko se zaustavio na pragu.
— Idem s Ivanom — rekao je.
— Naravno.
— I neću se večeras vratiti.
Ana je kimnula.
— Tvoja odluka.
— Mogla si ovo riješiti drugačije.
— Ne, Marko. Ti si sve napravio drugačije.
Ivana je već stajala kod dizala. Lice joj je bilo puno bijesa, ali glas joj je odjednom postao tih.
— Sama sebi upravo oduzimaš obitelj.
Ana ju je pogledala bez ikakva izraza.
— Ne. Samo ne dopuštam da se moj stan pretvori u prolaznu stanicu pod izlikom rodbine.
Vrata dizala su se zatvorila.
Ana se vratila u stan, zaključala donju bravu, zatim i gornju. U hodniku se još osjećao tuđi parfem i miris putne prašine. Na kauču je ostala Ivanina kopča za kosu — jeftina, s plastičnim biserom. Ana ju je uzela vršcima prstiju i bacila u kantu za smeće.
Zatim je otišla na lođu, vratila svoje kutije na mjesto, unijela deke, promijenila prekrivač na kauču i širom otvorila prozor da se stan prozrači. Kretala se brzo, ali bez panike. Ne zato što ju je bilo strah, nego zato što je htjela ukloniti trag upada. Ne uspomenu na njega — nego njegov fizički dokaz.
Kad je stan ponovno počeo nalikovati samome sebi, Ana je sjela u kuhinju i dugo gledala u tamno staklo prozora. U dvorištu je netko pokušavao upaliti automobil; motor se najprije ugasio, zatim ponovno uhvatio. Susjedov pas jednom je zalajao pa utihnuo. Obična večer. Ali u njoj više nije bilo onog starog života u koji se mogla vratiti s posla, ući u svoju sobu i ne očekivati da će zateći tuđe kofere.
Mobitel je ležao zaslonom okrenut prema stolu. Zazvonio je tek nakon četrdeset minuta.
Marko.
Ana je gledala u njegovo ime i nije se javila. Nazvao je još jednom. Zatim je stigla poruka: “Pretjerala si. Sutra dolazim razgovarati.”
Pročitala ju je i isključila zvuk.
Ujutro su brave doista bile promijenjene. Ana je majstora dočekala u osam, pokazala mu dokumente za stan i stajala pokraj vrata dok je radio. Zvuk odvijača neobično joj je odzvanjao u prsima, gotovo smirujuće. Kao da se svaki novi vijak nije urezao samo u metal vrata, nego i u granicu koju je odavno trebala povući.
Nakon bravara stigla je Petra — jedina osoba kojoj je Ana te noći ipak poslala poruku.
Petra je ušla, spustila na kuhinjski stol vrećicu sa svježim sirom, jabukama i vodom, pogledala oko sebe i odmah pitala:
— Je li barem shvatio što je napravio?
Ana se nasmiješila bez radosti.
— Zasad je shvatio samo da se ne šalim.
— I to je već nešto.
Nekoliko minuta sjedile su u tišini. Onda je Petra rekla:
— Znaš, najgore nije to što je doveo sestru. Najgore je što je bio siguran da ćeš ti sve progutati.
Ana je podigla pogled prema njoj.
— Da. Upravo me to dokrajčilo.
— Razvest ćeš se?
Ana nije odgovorila odmah. Na kuhinjskom zidu otkucavao je sat, i zbog tog zvuka odjednom je bilo bolno jasno da se vrijeme, koliko god čovjek želio, ne može vratiti.
— Hoću — rekla je napokon. — Nakon sinoć ne mogu više živjeti s nekim tko prvo raspolaže mojim domom, a onda se čudi što sam reagirala.
Petra je kimnula.
— Samo mu nemoj dopustiti da te zaspe riječima. Sad će krenuti priče o obitelji, živcima, sestri koja je u nevolji. Ali ovdje se ne radi o sestri. Radi se o granicama.
— Prekasno sam to shvatila.
— Ne. Prekasno bi bilo da su koferi ostali.
Ana je pogledala prijateljicu i prvi put od sinoć osjetila nešto što nije bila težina. Kratku, gotovo oštru zahvalnost. Zbog jednostavne rečenice koja je sjela točno ondje gdje je trebala.
Poslijepodne je došao Marko. Ne sam — doveo je majku. To je bilo očekivano. Kad pritisak jedan na jedan ne uspije, izvlači se teška artiljerija.
Ana nije odmah otvorila. Najprije je pogledala kroz špijunku. Svekrva je stajala malo sa strane, u kaputu s krznenim ovratnikom, s torbom stisnutom uz lakat. Marko je izgledao umorno, ali već pribrano — što je značilo da se naspavao i pripremio govor.
Ana je otvorila vrata samo do lanca.
— Što trebate?
— Razgovarati — rekao je Marko.
— Govori.
— Na stubištu?
— Upravo ondje gdje ste se jučer našli nakon svoje samovolje.
Svekrva je uvrijeđeno podigla bradu.
— Ana, nemoj pretjerivati. Došla sam kao starija u obitelji da smirimo ovu grozotu.
— Onda počnite pitanjem tko je Marku dao pravo da Ivanu useli ovamo bez mog pristanka.
Svekrva je pritisnula dlan uz torbu, kao da traži oslonac.
— Ivana je u teškoj situaciji. Čovjek mora imati suosjećanja.
— Suosjećanje nije isto što i pravo ulaska u tuđi stan.
Marko je naglo izdahnuo.
— Opet jedno te isto.
— Zato što ti i dalje izbjegavaš ono glavno.
