što znači biti nečija žena. Samo gleda svoje potrebe.
— Mama, dosta više — Markov glas zvučao je iscrpljeno.
Skinula sam kaput i objesila ga na vješalicu, polako, bez žurbe. Zatim sam ušla u dnevnu sobu. Marija je sjedila u mom najdražem naslonjaču i pila čaj iz servisa koji sam voljela više od svih ostalih. Marko se smjestio pokraj nje, pogleda prikovanog za televizor.
— Dobra večer — rekla sam mirno.
Svekrva me odmjerila od glave do pete pogledom u kojem je bilo svega osim iskrene radosti što me vidi.
— Napokon si se pojavila. Marko je rekao da ćeš doći do ručka.
— Rekla sam da se vraćam navečer.
— Jesi li barem večeru pripremila?
Pogledala sam Marka. On je odmah skrenuo oči.
— Nisam — odgovorila sam bez povišenog tona. — Imala sam posla.
— Eto, vidiš, Marko — Marija je duboko uzdahnula, kao da igra scenu pred publikom. — O obitelji uopće ne razmišlja. Samo o sebi.
Nekada bih se u tom trenutku počela opravdavati. Objašnjavala bih gdje sam bila, ispričavala se i požurila u kuhinju da nešto skuham, samo da smirim napetost i vratim mir u kuću. Ali toga se dana u meni nešto pomaknulo.
— Marija, Marko je odrastao čovjek. Sasvim je sposoban napraviti večeru. Ili naručiti dostavu.
Tišina koja je nakon toga pala bila je toliko gusta da se jasno čulo otkucavanje zidnog sata.
— Molim?! — svekrva je spustila šalicu na tanjurić toliko naglo da je porculan zazvonio.
— Umorna sam — rekla sam jednostavno. — Idem se odmoriti.
Okrenula sam se i otišla u spavaću sobu, ne čekajući ni njezin ni njegov odgovor.
Iza zatvorenih vrata odmah je počelo. Marijin glas čas se dizao do oštrog, gotovo piskavog tona, čas se spuštao u prijeteće šaptanje. Marko je nešto mrmljao, odgovarao joj kratko, ali nisam mogla razabrati riječi. Legla sam na krevet i sklopila oči. Bilo je čudno, ali svađa iza zida nije u meni probudila ni strah ni onu staru potrebu da istrčim i sve izgladim. Osjećala sam samo umor. Dubok, težak umor, kao da cijeli tjedan nisam oka sklopila.
Marko je uletio u sobu nakon pola sata. Lice mu je bilo crveno, pogled tvrd.
— Jesi li ti potpuno izgubila kontrolu nad sobom? — zaustavio se nasred sobe i prekrižio ruke na prsima. — Mama plače zbog tebe.
Pridignula sam se na lakat.
— Marko, tvoja majka ima šezdeset dvije godine. Odrasla je osoba. Ako su je moje riječi toliko povrijedile, može mi to reći sama. Izravno.
— O čemu ti to pričaš? Ona je naša majka!
— Tvoja majka — ispravila sam ga. — I, usput, nisam joj dužna polagati račune za svaki svoj korak.
Gledao me kao da me vidi prvi put u životu.
— Što se događa s tobom? Prije nisi bila ovakva.
— Prije — ustala sam s kreveta — mislila sam da moram ispunjavati vaša očekivanja. Tvoja. Njezina. Da moram kuhati, čistiti, smiješiti se i biti zahvalna što ste me uopće primili u svoju obitelj.
— Ana…
— Umorna sam, Marko. Umorna od toga da svima budem pogodna.
Otvorio je usta, kao da će nešto reći, ali se predomislio. Okrenuo se i izašao, zalupivši vratima za sobom.
Ostala sam stajati nasred spavaće sobe. Ruke su mi podrhtavale, srce mi je udaralo kao ludo, ali u meni se istodobno pojavila neobična bistrina. Kao da se magla koja me godinama obavijala napokon počela razilaziti.
Ujutro me probudio zvuk koraka iz kuhinje. Marko je kuhao kavu — sudeći po lupanju, radio je to vrlo nerado. Navukla sam kućni ogrtač i izašla. Stajao je okrenut leđima prema meni i ulijevao kavu u dvije šalice.
— Slušaj — započeo je, ne okrećući se. — Hajdemo zaboraviti ono od jučer. Mama je već otišla, uzrujana je, ali smirio sam je. Rekao sam joj da si imala težak dan.
— Marko, okreni se.
Okrenuo se i pružio mi šalicu. Nisam je uzela.
— Želim razvod.
Kava se prolila po podu. Šalica mu je iskliznula iz prstiju, ali se nije razbila; samo se otkotrljala prema štednjaku.
— Što?
— Želim se razvesti — ponovila sam mirnije nego što sam očekivala od sebe. — Moramo razgovarati. Ozbiljno.
Marko je stajao kao da ga je netko udario po glavi i ostavio bez daha. Zatim se polako spustio na stolicu.
— Ti se… šališ?
— Ne.
— Zbog jučerašnjeg? Zbog mame? Ana, znam da zna biti gruba, ali…
— Nije zbog jučer — sjela sam nasuprot njemu. — Zbog svega je. Zbog osam godina u kojima sam malo-pomalo prestajala biti ja. Zbog toga što me nikada nisi pitao što ja želim. Zbog toga što moje mišljenje u ovoj kući nikad nije imalo nikakvu težinu.
Šutio je. Promatrao me kao da pokušava otkriti skrivenu zamku.
— Imaš li nekoga? — upitao je iznenada.
Nasmijala sam se. Umorno, ali iskreno.
— Nemam, Marko. Nema nikoga. Postojim samo ja. I napokon sam shvatila da je i to dovoljno.
Zgrabio je mobitel.
— Moram nazvati mamu. Ona mora znati…
— Zašto? — prekinula sam ga. — Ovo je između nas.
