“Marija, ovu zdjelu radije preskoči. Salata je s majonezom, a znaš da ti to baš i ne koristi” dobacio je Ivan ne skidajući pogled s mesa na roštilju

Nepravedna tišina boli više od istine.
Priče

– Ma daj, nemoj komplicirati! – nastavio je. – Svi su u vodi. Ili se bojiš da će se bazen preliti kad uđeš?

Negdje sa strane začulo se prigušeno kikotanje. Dvoje, možda troje ljudi. Ostali su naglo pronašli nešto zanimljivo u svojim čašama, tanjurima, nebu, bilo čemu, samo da ne moraju reagirati.

Nisam mu odgovorila. Okrenula sam se prema Ani i nastavila rečenicu koju sam prije toga započela. Mislila sam da će, kao i uvijek, odustati. Izgovorit će svoju otrovnu dosjetku, ja ću progutati šutnju, večer će se nekako odvući do kraja i otići ćemo kući.

Ali Ivan nije otišao.

Ostao je iza moje ležaljke. Nisam ga gledala, ali osjećala sam njegovu sjenu na sebi.

A onda je povisio glas. Namjerno. Dovoljno glasno da ga čuju svi oko bazena.

– Glupa debelačo! Hajde više u vodu!

I gurnuo me.

Objema rukama u leđa. Snažno. Stajala sam tik uz rub jer sam se upravo podigla s ležaljke, samo da se maknem od njega.

Sljedećeg trenutka progutala me voda.

Udarac mi je prošao kroz cijelo tijelo. Klor mi je zapekao nos. Tunika se u sekundi natopila i zalijepila za mene, povukla me prema dolje kao mokra krpa. Izronila sam, uhvatila se za rub bazena. U ušima mi je tutnjalo.

Vidjela sam ga iznad sebe. Stajao je na pločicama, smijao se i širio ruke kao da je sve to neka bezazlena predstava.

Kao da govori: pa samo se šalim.

Oko nas je bilo osamnaest ljudi. Neki su se smijali. Neki su šutjeli. Petar je trčao prema meni od roštilja. Ivana je stajala ukočena, blijeda kao zid.

Iz bazena sam izašla sama.

Bez ičije ruke.

Mokra tunika prilijepila mi se uz tijelo. Kosa mi se zalijepila za čelo. Mobitel, koji je bio u džepu tunike, više nije davao znakove života. Osamsto eura pretvorilo se u mrtav komad plastike zamotan u mokru tkaninu.

Uzela sam ručnik s najbliže ležaljke, omotala se njime i obrisala lice. Ruke mi se nisu tresle. To me iznenadilo više nego sve ostalo.

– Ivane – rekla sam mirno.

Glas mi je bio ravan, gotovo služben.

– Upravo si me gurnuo u bazen. Bez mog pristanka. Uništio si mi mobitel. Koštao je osamsto eura. Očekujem da mi novac uplatiš najkasnije sutra.

Smijeh mu je nestao s lica. Samo na pola sekunde. Onda je opet razvukao usta u onaj svoj poznati osmijeh.

– Marija, daj, što ti je. Bila je šala. Kupi drugi.

– Uplata do sutra – ponovila sam. – Ako je ne bude, podnosim prijavu policiji. Ovo nije šala, Ivane. Ovo je fizički napad.

Nastala je tišina. Čak se i glazba, koja je do tada svirala u pozadini, odjednom činila tišom.

Petar je stajao pokraj mene. I on je bio mokar jer je skočio u bazen da mi pomogne, ali ja sam se već bila izvukla.

– Idemo – rekao je.

Prvi put u sedam godina nije dodao da Ivan nije tako mislio.

U autu sam sjedila na ručniku. S mene je kapalo po sjedalu. Bila sam mokra, bijesna i neobično smirena. Čudna kombinacija. Ljutnja je postojala, ali nije bila užarena. Bila je hladna, bistra, oštra kao zimsko jutro.

Ivan novac nije uplatio.

Ne sutradan. Ne za tri dana. Ne nakon tjedan dana.

Umjesto toga poslao je poruku Petru: “Reci svojoj da ne histerizira. Šala je šala. I neka bude zahvalna što je uopće trpim na našim druženjima.”

Petar mi je pokazao poruku bez riječi.

Pročitala sam je. I tada se u meni nešto konačno pomaknulo. Nije puklo. Baš se pomaknulo. Kao poluga koja je napokon sjela na pravo mjesto.

Tjedan dana poslije organizirali smo večeru kod kuće. Djelomično privatnu, djelomično poslovnu. Pozvala sam dvoje mogućih partnera za franšizu. Petar je pozvao nekoliko svojih kolega. A Ivan se sam ubacio. Nazvao je Petra i rekao: “Čuo sam da imate neko okupljanje. Dolazim s Ivanom.”

Petar me pitao što mislim.

Rekla sam da dođu.

Za dugim stolom sjedilo je dvanaest ljudi. U našoj dnevnoj sobi. Onaj isti prostor u kojem sam toliko puta pokušavala izgledati kao da me ništa ne pogađa.

Kuhala sam dva dana. Ne zato da bih impresionirala Ivana. Kuhala sam zato što su među gostima bili Karlo i Martina, vlasnici lanca kafića u Splitu, ljudi koji su ozbiljno razmatrali moju franšizu. Ta večera nije bila nevažna. Naprotiv. Bila je stvarno važna.

Ivan se pojavio u svojoj prepoznatljivoj košulji, s bocom vina od dvadesetak eura i s Ivanom. Zagrlio je Petra, meni kratko kimnuo i sjeo za stol.

Prvih sat vremena ponašao se normalno. Pričao je viceve, prepričavao putovanje u Tursku, hvalio hranu. Čak mi je na trenutak palo na pamet da ga je ona scena s bazenom možda ipak nečemu naučila.

Nije.

Kad sam poslužila desert, tartlete s kremom od bobičastog voća koje sam također sama radila, Ivan se zavalio u naslon stolca. U ruci mu je bila čaša crnog vina. Pogled mu je postao mastan, samozadovoljan.

– Marija nam, usput, ne zna samo odlično kuhati, nego i odlično jesti – rekao je, okrenut prema Karlu. – Petre, reci čovjeku koliko ona može pojesti odjednom.

Karlo je podignuo obrvu.

Martina je spustila vilicu na tanjur.

Sjedila sam na drugom kraju stola. Preda mnom je bila tartleta. Krema od bobičastog voća. Skuhala sam je tog jutra. Četiri sata u kuhinji. Dva dana pripreme. Potencijalni partneri za franšizu. Moj stan. Moj stol. Moja hrana.

I opet taj čovjek.

U meni je odjednom nastala potpuna tišina. Ne bijes. Tišina. Ona posebna vrsta tišine koja se spusti neposredno prije odluke.

Ustala sam polako. Uzela sam mobitel, novi, kupljen umjesto onoga koji je završio na dnu bazena. Osamsto eura iz mog džepa, jer Ivan nikada nije uplatio ni cent.

Otključala sam ekran, pronašla kontakt i nazvala Petru. Kad se veza uspostavila, obratila sam joj se imenom: – Petra.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana