Za tu je večer zakupio cijeli prostor. Dugačak stol, bijeli stolnjaci, glazbenici uživo. Ivana je sjedila u novoj haljini, nenametljiva i tiha kao i uvijek. Ivan je, naravno, bio središte svega. Preplanuo, nasmijan, s blistavim zubima, u košulji od nekih tristo eura. Grlio je svakoga tko bi ušao, muškarce lupkao po leđima, ženama ljubio ruke. Šarmantan čovjek. Ako ga ne poznaješ predobro.
Kutiju sam smjestila na mali stol sa strane i podignula poklopac. Torta je izgledala gotovo nestvarno. Karamelne niti presijavale su se pod svjetlom lampi. Nekoliko se gostiju odmah približilo i počelo je fotografirati.
– Tko je ovo napravio? – upitala je žena u bordo haljini.
– Ja – rekla sam.
– Vi ste slastičarka?
– Jesam.
Tada se pojavio Ivan. Najprije je odmjerio tortu, zatim mene.
– Marija – izgovorio je – torta je stvarno impresivna, nema što. Samo, možda bi bilo bolje da toliko kreme ne trošiš na sebe, ha?
Nasmijao se i okrenuo prema ostalima.
– Naša Marija voli slatko. Vidi se, zar ne?
Zatim me potapšao po ramenu.
Stajala sam pokraj torte teške gotovo četiri kilograma, torte u koju sam uložila šest sati posla, dok me dvadeset ljudi gledalo. Netko je spustio pogled. Netko se ukočeno nasmiješio. Ivana je odjednom postala vrlo zauzeta promatranjem svoje čaše.
U meni je nešto kliknulo. Nije to bila obična ljutnja. Više kao zvuk brave koja se zaključava.
– Ivane – rekla sam mirno – ova torta vrijedi oko sto dvadeset eura. Radila sam je šest sati. Upravo si uvrijedio osobu koja ti je donijela ručno izrađen poklon. Zato je sada nosim kući.
Spustila sam poklopac.
Tišina je bila toliko gusta da se negdje iz kuhinje čulo kapanje vode.
– Ti to ozbiljno? – trepnuo je Ivan.
– Najozbiljnije.
Podigla sam kutiju. Četiri kilograma. Ruke mi se nisu tresle. Okrenula sam se i krenula prema izlazu.
Petar me sustigao tek na parkiralištu.
– Marija, čekaj.
– Čekat ću te u autu.
– Ma nije on tako mislio. On samo…
– Petre – spustila sam kutiju na poklopac motora – on „samo“ to radi već sedam godina. Na svakom susretu. Pred svima. Ne želim se više pretvarati da je to normalno. Idemo.
Otišli smo. Tortu sam sljedećeg jutra odnijela u slastičarnicu. Prodala se za manje od sat vremena.
Petar je cijelim putem šutio. Kod kuće je napokon rekao:
– Uvrijedio se.
– I ja sam – odgovorila sam.
Te sam večeri sjedila sama u kuhinji. Vani je bilo mirno. Pila sam čaj i razmišljala kako sto dvadeset eura zapravo nije važno. Nije ni šest sati rada. Ali dvadeset ljudi koji su vidjeli kako odnosim svoj poklon – to je bilo nešto novo. Nisam znala jesam li postupila ispravno. Ali leđa su mi bila ravna. I to je već nešto značilo.
Dva tjedna poslije Ivan je nazvao kao da se ništa nije dogodilo. Pozivao nas je na druženje uz bazen.
– Samo ovaj put bez torti – našalio se.
Nije mi se išlo. Doista nije. Rekla sam Petru da neću ići. Kimnuo je. A onda je, nakon dva dana, rekao:
– Marija, bit će tamo Luka i Ana. I Filip. Nismo ih vidjeli sto godina. Ne tražim od tebe da se miriš s Ivanom. Samo pođi sa mnom. Zbog mene.
Zbog njega. Osam godina tog „zbog njega“. Svaki blagdan, svaki zajednički vikend, svaka besmislena zabava. Izračunala sam: u sedam godina Ivana sam vidjela otprilike šezdeset puta. Osam do deset susreta godišnje. I nijedan nije prošao bez opaske o mojoj težini, hrani, tijelu ili odjeći.
Šezdeset susreta. Šezdeset poniženja. A ja sam se svaki put nasmiješila, prešutjela ili otišla u drugu prostoriju. Petar bi poslije uvijek rekao:
– Nije on to zlonamjerno.
Ipak sam otišla.
Ivan ima kuću izvan grada. Veliko dvorište, bazen, prostor za roštilj. Sve lijepo, sve skupo. Volio je pokazivati: eto, pogledajte što sam stvorio. Bijele ležaljke, rasvjeta u bazenu, zvučnici iz kojih je dopirala glazba. Bilo je osamnaest gostiju. Polovicu sam poznavala, polovicu nisam.
Obukla sam zatvoreni kupaći kostim i preko njega tuniku. Veličina pedeset dva – da, krupna sam. Znam to. Znam svakog jutra kad ustanem, kad se odjenem, kad odem na posao, kad vodim pet slastičarnica i isplaćujem plaće trideset i dvoje zaposlenika. Moja težina je moja stvar. Nije njegova tema.
Prvi sat prošao je mirno. Ivan je bio zauzet roštiljem i gostima koji su pristizali. Ja sam sjedila na ležaljci, pila limunadu i razgovarala s Anom. Anu sam voljela. I ona je bila krupnija, i ona je podnosila Ivanove šale, samo rjeđe, jer su se viđali tek nekoliko puta godišnje.
Onda je Ivan prišao. U ruci čaša, na licu osmijeh. Preplanuo, zategnut, siguran u sebe. Zaustavio se pokraj mene.
– Marija, zašto ne ideš u bazen? Voda je topla.
– Ne ide mi se – odgovorila sam.
On se nije maknuo.
