“Zar se ti to meni rugaš?! Crnčim na dva posla, a na kraju još ja moram uzdržavati tvoje neradnike!” planula sam

Nepravedno je nositi tuđa obećanja i umor.
Priče

— Zar se ti to meni rugaš?! Crnčim na dva posla, a na kraju još ja moram uzdržavati tvoje neradnike! — planula sam.

Ana se iscrpljeno spustila na kauč i prstima pritisnula sljepoočnice, pokušavajući otjerati bol nakon predugog dana. Najprije osam sati u uredu, a zatim još četiri sata dodatnog knjigovodstva kod poznanika koji je imao malu tvrtku. Tako je živjela već treću godinu zaredom. Stan je bio tih; iz kuhinje se čulo samo jednolično zujanje hladnjaka.

Ulazna vrata naglo su se zalupila — Marko se vratio kući. Ana nije ni podignula glavu. Nastavila je kružiti prstima po sljepoočnicama. On je otišao ravno u kuhinju, pa su ubrzo zazveckali tanjuri i pribor.

— Ana, hoćeš jesti? — doviknuo je Marko iz kuhinje.

— Nisam gladna — odgovorila je, ne otvarajući oči.

U braku su bili sedam godina. Sedam godina koje su započele velikim nadama, lijepim riječima i obećanjima, a pretvorile se u beskrajne prepirke, šutnje i gutanje gorčine. Ana se sjetila njihova vjenčanja. Tada su stvarno vjerovali da ih čeka dobar život. Marko joj je obećavao da će joj biti oslonac, zaštita, čovjek na kojega se uvijek može osloniti. A gdje su sada bila sva ta obećanja?

Stan je naslijedila od bake još prije udaje. Dvosoban, u pristojnom kvartu, s pogledom na park. Čuvala ga je kao najveću sigurnost koju ima, kao posljednji komadić stabilnosti u životu koji se sve češće ljuljao pod nogama.

U osiguravajućem društvu primala je redovitu plaću, ali daleko od toga da je bila velika. Zato je navečer prihvaćala dodatne poslove, iako bi najradije samo legla i šutjela.

Marko se pojavio u dnevnoj sobi s tanjurom tjestenine u rukama.

— Opet si ostala raditi do kasno? — upitao je, sjedajući u naslonjač preko puta nje.

— A što bih trebala? Znaš da skupljamo za renoviranje. I voljela bih da jednom odemo na pravi odmor, a ne stalno kod tvoje majke na selo.

Čim je spomenula njegovu majku, Marku se lice zgrčilo. Marija Ivanovna bila je posebna priča. Svekrva im je redovito dolazila, uvijek s istim žalopojkama: zdravlje joj je loše, novca nema, život je težak. I svaki bi se takav posjet završio na isti način — Marko bi joj dao novac.

— Usput, mama dolazi sutra — rekao je Marko kao da govori o vremenskoj prognozi.

Ana je naglo otvorila oči.

— Opet? Pa bila je prije dva tjedna!

— Što da radim? Tlak joj skače, kaže da mora liječniku.

— Liječnika ima i u svom gradu — promrmljala je Ana.

Marko je razdraženo spustio tanjur na stolić.

— Ana, to mi je majka! Zar ti je toliko teško pokazati malo razumijevanja?

Razumijevanje. Ana se gorko nasmiješila. U tih sedam godina Marko je promijenio pet poslova. Jednom mu je šef bio budala, drugi put kolege nisu valjali, treći put plaća nije bila dovoljno dobra. Sada je radio kao prodajni savjetnik u autosalonu, ali i ondje je već počeo gunđati kako ga ne cijene.

Tada mu je zazvonio mobitel. Pogledao je ekran, ukočio se na trenutak, a zatim izašao u hodnik. Ana je odmah znala tko zove. Petra, njegova sestra. I ona je bila priča za sebe: trideset dvije godine, dvoje djece s dvojicom različitih muškaraca, stalni dugovi, krediti i neplaćeni računi. Rješenje je uvijek bilo isto — nazvati brata.

Marko se vratio u sobu s izrazom čovjeka koji se unaprijed sprema moliti oprost. Ana je sve shvatila prije nego što je išta rekao.

— Koliko? — upitala je umorno.

— Ana, nemoj odmah tako… Petra je stvarno u problemu. Djeca kreću u školu, a bivši joj kasni s alimentacijom.

— Koliko, Marko?

— Dvjesto eura. Ali kunem ti se, rekla je da vraća za mjesec dana!

Ana je skočila s kauča. Ruke su joj podrhtavale od bijesa.

— Za mjesec dana? Kao prošli put? I kao svaki put prije toga?

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana