“da će sve biti u redu” šapnuo je Marko treći put, ali mu pogled nikad nije otišao prema majci

Svadba je bila lijepa, ali bolno lažna.
Priče

Još prije nego što je izbila prva svađa, znala sam da se naše vjenčanje počelo raspadati.

Shvatila sam to one večeri, u trenutku kad se Marko već treći put nagnuo prema meni i gotovo nečujno ponovio da će sve biti u redu. Govorio je to meni, ali pogled mu nijednom nije otišao prema njegovoj majci. A ona je sjedila dva stola dalje, uspravna kao da joj je kralježnica od čelika, u tamnoj smaragdnoj haljini i s onim ledenim izrazom lica na kojem se osmijeh pojavljivao rijetko — i to samo onda kad je nekoga trebalo pristojno poniziti.

Restoran je bio prekrasan. Nalazio se među borovima, na izlazu iz grada, s golemim prozorima, bijelim stolnjacima i svijećama zatvorenima u staklene posude. Zrak je mirisao na topao kruh, ribu pečenu na žaru, skupe parfeme i rastopljeni vosak. Glazba je svirala tiho, dovoljno da popuni prostor, ali ne i da nadglasa razgovore. Ljudi su se smijali. Konobari su prolazili gotovo nečujno, kao da ne hodaju nego klize između stolova. Sve je izgledalo kako treba. Svečano. Uređeno. Gotovo savršeno.

Pa ipak, od samog početka nisam se mogla oteti dojmu da ne sjedim na vlastitoj svadbi, nego na tuđoj proslavi na koju sam zabunom puštena.

Haljina koju sam nosila bila je unajmljena. Lijepa, s čipkastim rukavima i uskim strukom. O takvoj sam dugo maštala. Ne zato što je bila skupa, nije. Nego zato što sam barem jednom u životu htjela odjenuti nešto u čemu ću imati osjećaj da mi se sudbina nije posložila lošije nego drugima. Tog jutra teta Marta zakopčavala mi je sitne gumbe na leđima i šaptala:

— Ana, danas si prekrasna, stvarno prekrasna.

A sada sam sjedila pod lusterima, osjećala na sebi poglede Markovih gostiju i sve manje razmišljala o tome kako izgledam. Umjesto toga, u glavi mi se vrtjela samo jedna misao: koliko brzo čovjeka mogu natjerati da se osjeti suvišnim.

S moje strane nije bilo mnogo uzvanika. Teta Marta u plavoj haljini. Luka, moj bratić, u košulji toliko ukočeno uštirkanoj da je izgledalo kao da ga steže pri svakom pokretu. I tata. Stjepan Ivanović. Visok, snažan čovjek, grubih dlanova i mirna lica kakvo imaju ljudi koji ne troše riječi uzalud. Gotovo da nije ni jeo. Samo bi me s vremena na vrijeme pogledao. Ne uplašeno. Nego pažljivo. Onako kako gledaju oni koji su davno naučili prepoznati nevolju prije nego što se ona zaista dogodi.

Markovih je gostiju bilo znatno više. Mnogo više. Majčine kolege, nekakva daleka rodbina, obiteljski poznanici, žene s teškim naušnicama i uglađenim glasovima, muškarci koji su i na vjenčanju djelovali kao da su mislima još uvijek na poslovnom sastanku. Nitko nije bio otvoreno neugodan. Svi su se ponašali vrlo pristojno. Ali ponekad pristojnost zna zaboljeti jače od obične grubosti. Jer ti njome jasno daju do znanja da te samo podnose.

Marko je sjedio uz mene, lijep, dotjeran, sabran, u skupom odijelu koje mu je, naravno, odabrala majka. Dolijevao mi je sok, poravnavao ubrus, pogledom me pitao je li sve u redu. I cijelo je vrijeme izgledao kao čovjek koji zna da će se svakog časa nešto dogoditi, ali se još nada da će se nekim čudom izbjeći.

Nagnula sam se prema njemu i tiho upitala:

— Je li ona nešto smislila?

Odgovorio je prebrzo:

— Ma ne, što ti je.

I upravo tada bilo mi je jasno da jest.

Službeni dio večeri tekao je glatko. Voditelj je zbijao šale. Gosti su dizali čaše. Željeli su nam djecu, sreću, obilje i miran zajednički život. Ja sam se smiješila, zahvaljivala, kimala glavom. Na trenutak sam gotovo povjerovala da će sve ipak proći bez neugodnosti. A onda je ustala Vesna Sergejevna.

Žlica je zazvonila o čašu. Glazba se utišala.

— Dragi gosti — započela je, i dvoranom se odmah razlila tišina. — Hvala vam što ste danas s nama. Za našu obitelj ovo je iznimno važan dan.

Govorila je lijepo. Polako. Odmjereno. Kao netko tko je odavno naviknuo da ga svi saslušaju do kraja. Zahvalila je organizatorima, rekla koliko se raduje zbog sina i kako želi da mu u životu sve bude dobro. Zatim je otpila malo vode i, jedva me okrznuvši pogledom, izgovorila:

— Moj suprug i ja odlučili smo mladencima darovati nešto posebno. Poklanjamo im stan.

Netko je odmah zapljeskao. Teta Marta raširila je ruke od iznenađenja. Osjetila sam kako mi se lice puni vrućinom. Za stan sam znala. Marko ga je spominjao. Ali nikada nije ulazio u pojedinosti.

Vesna Sergejevna podigla je dlan.

Pljesak je zamro.

— Samo želim odmah razjasniti jednu stvar, da poslije ne bi bilo nepotrebnih razgovora. Stan će biti isključivo njegov.

U prvi mah nisam ni razumjela što je rekla.

A onda se okrenula prema meni.

— Ja sam praktična žena. Danas su djevojke svakakve. Danas ljubav, sutra zahtjevi. A moj sin previše radi da bi poslije morao dijeliti svoje s nekim tko se tek tako pojavio u njegovu životu.

U dvorani je nastala takva tišina da se činilo kako su i svijeće prestale titrati.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana