Marko je oborio pogled prema stolu.
I ja sam pogledala njega. Vjerojatno se baš u tom trenutku u meni nešto zauvijek prelomilo. Ne zbog onoga što je ona izgovorila, nego zbog toga što on nije rekao ništa.
A gospođa Vesna nastavila je dalje. Mirno. Hladno. Dovoljno glasno da je čuje svaka osoba u dvorani.
— Stan će biti samo njegov. Da poslije nitko ne mora dokazivati kako u ovu kuću nije ušao zbog kvadrata.
Dlanovi su mi se odjednom sledili.
A onda je dodala rečenicu koju su poslije, gotovo od riječi do riječi, prepričavali po cijelom gradu:
— Ne volim kad se u ozbiljne obitelji ulazi praznih ruku, a s velikim očekivanjima.
Teta Marta je problijedjela. Luka se trgnuo kao da će istog časa skočiti na noge. Josip Pavlović, Markov otac, samo je spustio pogled u tanjur. Jedino je moj tata gledao ravno u mene.
Nisam zaplakala. Nisam ni mogla. U meni se nisu dizale suze, nego neka ledena bistrina. Kao da mi se odjednom sve posložilo. I zašto me Marko uvijek molio da ne ulazim u rasprave s njegovom majkom. I zašto je ona toliko često spominjala “razinu”. I zašto je on stalno pokušavao sve ublažiti, prešutjeti, pričekati da prođe.
Nije me štitio.
Čuvao je vlastiti mir.
Tada je ustao moj otac.
Samo se podigao od stola. Bez naglog pokreta. Bez predstave.
Uzeo je mikrofon od voditelja i rekao:
— Reći ću kratko. Nisam čovjek od lijepih govora.
Tišina u dvorani postala je toliko gusta da se iz kuhinje čulo kako je negdje zazvonio tanjur.
Tata je najprije pogledao mene. Zatim Marka. Onda gospođu Vesnu.
— Možda sam ja stvarno običan čovjek. Cijeli život proveo sam na putu, za volanom, radeći. Ali nešto sam ipak dobro naučio. Čovjek se ne poznaje po tome koliko je platio večeru. Poznaje se po tome kako se ponaša prema onima koji imaju manje, ili koji su tiši od njega.
Gospođa Vesna tek je neznatno suzila oči.
Tata nije zastao.
— Moja je kći ovdje sada prikazana kao da je došla nešto moliti. A nije došla moliti. Došla se udati.
Usne su mi zadrhtale.
— Ana nije odrasla u bogatstvu, to je istina. Nismo svake dvije godine mijenjali aute, nismo ljetovali po skupim mjestima, nismo živjeli da bismo se pokazivali pred drugima. Ali moja je kći od mladosti radila, učila i nikada ni od koga ništa nije izvlačila. I ako ćemo već govoriti pošteno, danas se ne bi trebala sramiti ona.
Iz unutarnjeg džepa sakoa izvadio je mapu s papirima.
— Kad se već za ovim stolom počelo govoriti o imovini, onda ću i ja nešto reći. Kuća u Našicama, koju sam gradio devet godina, od danas je upisana na moju kćer.
Dvoranom se proširio žamor.
Tata nije ni trepnuo.
— I upisana je samo na nju. Dobro ste rekli: nikad se ne zna. I muškarci danas znaju biti svakakvi. Danas se žene, a sutra sjede i šute dok im suprugu ponižavaju pred svima.
Marko je naglo podigao glavu.
Gospođa Vesna se podrugljivo osmjehnula.
— Oprostite, ali vi sada uspoređujete kuću u manjem mjestu sa stanom u gradu?
Tata je polako kimnuo.
— Ne. Ne uspoređujem cijenu. Uspoređujem način na koji se nešto daje. Jedno se može darovati s ljubavlju. A drugo se može baciti čovjeku u lice kao sredstvo za poniženje.
I tada je netko zapljeskao.
Ne s naše strane.
Netko s njihove.
Zatim još jedna osoba. Pa još jedna. Pljesak nije bio skladan ni snažan, bio je nesiguran, isprekidan, ali iskren. Vidjela sam kako se lice gospođe Vesne na trenutak promijenilo. Nije bila navikla gubiti publiku.
Tata je podigao papire malo više.
— Nisam ovo namjeravao govoriti za stolom. Htio sam kasnije, mirno, među nama. Ali kad je već moja kći pred svima proglašena lovkinjom na tuđe, neka onda svi čuju: njoj tuđe ne treba. Ona ima svoj dom. I, što je važnije, ima prezime kojeg se ne mora stidjeti.
Teta Marta je briznula u plač. Luka se okrenuo u stranu i naglim pokretom prešao dlanom preko lica.
Tada je ustao Marko.
— Mama, dosta je.
Ona se prema njemu okrenula vrlo polako.
— Sjedni.
— Neću.
Glas mu je zadrhtao, ali ostao je na nogama.
— Uvrijedila si Anu.
— Ja sam tebe zaštitila.
— Ne. Prikazala si me kao slabića.
U tom se trenutku oglasio Josip Pavlović, i upravo je to za gospođu Vesnu bilo još bolnije.
— Vesna, prestani.
Okrenula se prema njemu naglo, gotovo oštro.
— Molim?
I on je ustao od stola. Djelovao je umorno, tiho, kao čovjek koji je predugo živio pod tuđim pritiskom i tek sada skupio snagu da progovori.
— Rekao sam ti da prestaneš. Stan nismo namjeravali prepisati samo na Marka. To je bila tvoja odluka.
