“Ovdje odjeća baš i nije za umirovljenice. Možda biste radije na tržnicu?” odgovorila je Petra zajedljivo, ne znajući da razgovara sa svojom novom šeficom

Bezobrazna bahatost priziva tišinu i gorčinu.
Priče

— Bako, treba li vas otpratiti do izlaza? — zajedljivo je dobacila prodavačica, odmjeravajući me od glave do pete. — Ovdje odjeća baš i nije za umirovljenice. Možda biste radije na tržnicu?

Stajala sam pokraj staklene vitrine s haljinama. U jednoj ruci držala sam torbu, preko ramena mi je visjela jakna. Djevojka za pultom gledala me kao da sam nešto nepoželjno što se iznenada pojavilo ondje gdje mu nije mjesto.

— Samo bih malo razgledala — odgovorila sam mirno.

— Da, naravno, samo razgledala — frknula je. — Znamo mi takve. Najprije sve isprobate, izgužvate pola robe, a onda izađete praznih ruku. Ovo je butik, ako niste primijetili. Nije trgovina rabljenom odjećom.

Bila je mlada, možda dvadeset i osam godina. Nosila je usku crnu haljinu, nokti su joj bili upadljivo nalakirani, a na licu joj se vidjela ona vrsta nadmenosti koju ljudi često zamijene za samopouzdanje. Na pločici pričvršćenoj na prsima pisalo je: Petra.

Kroz glavu mi je prošla kratka, gotovo smiješna misao: nije imala pojma da sam prije mjesec dana kupila cijeli taj butik, zajedno sa zgradom u kojoj se nalazio. I da upravo bezobrazno razgovara s vlastitom šeficom.

— Mogu li pogledati vaše nove modele? — upitala sam, pokazujući prema stalku s haljinama.

— Nove modele? — Petra je polako prošla uz vitrinu i usput popravljala vješalice. — Bako, jeste li sigurni? To su skupe stvari. Vrlo skupe. Možda bi vam ipak više odgovarao odjel sa sniženom robom. Tamo ima nešto jednostavnijih komada.

Prišla sam bliže i uzela plavu haljinu. Materijal je bio ugodan pod prstima, svilenkast, kroj odmjeren i klasičan. Dobar komad odjeće.

— Koliko je ova? — pitala sam.

Petra je bacila pogled na etiketu i podrugljivo se osmjehnula.

— Šesto osamdeset eura — razvukla je. — Ali nema smisla da je uopće gledate. Očito nije u vašem cjenovnom rangu.

Nisam ništa rekla. Držala sam haljinu u rukama, proučavala šavove i provjeravala završnu obradu. Vrijedila je tog novca. Možda je čak mogla stajati i više.

— Željela bih je isprobati — rekla sam.

— Ozbiljno? — Petra je podigla obrvu. — Shvaćate, valjda, da ćete je morati platiti ako je zaprljate ili poderete? Takva su pravila kod nas. Nitko vam neće oprostiti šesto osamdeset eura.

— Shvaćam — kimnula sam.

— Dobro onda — prodavačica je slegnula ramenima. — Kako hoćete. Samo mi odmah recite ako nemate namjeru kupiti. Nemojte mi uzalud trošiti vrijeme, uskoro mi je pauza za ručak.

Skinula je haljinu s vješalice i pružila mi je nemarno, gotovo kao da mi dodaje krpu za pod.

— Kabina je tamo — pokazala je bradom prema kutu. — I pazite na patentni zatvarač. Talijanski je, osjetljiv.

Uzela sam haljinu i ušla u kabinu. Zatvorila sam vrata, skinula svoju odjeću i navukla je na sebe. Pristajala mi je savršeno. Plava nijansa naglašavala je oči, kroj je prikrivao ono što je trebalo prikriti, a dužina je bila upravo kako treba. Okrenula sam se nekoliko puta pred ogledalom. Lijepa haljina. Kvalitetna. Vrijedna svake potrošene kovanice.

Izašla sam iz kabine. Petra je sjedila za pultom, listala časopis i žvakala žvakaću gumu. Nije se čak ni potrudila podignuti pogled.

— Kako mi stoji? — upitala sam.

Tek tada se lijeno odvojila od stranice i odmjerila me.

— Pa, u načelu, nije loše — otegnula je. — Za vaše godine sasvim pristojno. Iako je izrez, iskreno, malo predubok. U pedesetima se ipak ne treba toliko izlagati. Znate, bore na vratu baš i nisu ukras.

Imam pedeset četiri godine. Da, imam bore. Ali nikada ih se nisam sramila. Zaradila sam ih. Svaka od njih nosi neku godinu rada, iskustva, borbe i izdržljivosti.

— Uzet ću je — rekla sam.

Petra je odložila časopis i uspravila se.

— Ozbiljno? — u glasu joj se jasno čulo iznenađenje koje nije ni pokušala sakriti. — Jeste li sigurni da znate koliko košta?

— Šesto osamdeset eura — ponovila sam. — Da, znam.

Prodavačica je ustala, prišla mi bliže i suzila oči, kao da me sada prvi put gleda s nekakvim zanimanjem.

— Hm — promrmljala je. — A čime ćete platiti? Mirovinom na rate? Ili su se unuke skupile pa vam pomogle?

Iz torbe sam izvadila karticu i položila je na pult.

— Ovom karticom.

Petra ju je uzela i okrenula nekoliko puta među prstima. Primijetila je crnu boju plastike i oznaku premium bankarstva. Zatim je podrugljivo otpuhnula.

— Oho, crna kartica — rekla je s neskrivenim sarkazmom. — Sigurno ste pronašli bogatog muža? Ili vas možda financira neki velikodušni stariji gospodin?

Rečenicu je ostavila visjeti u zraku, kao da najgori dio uvrede tek dolazi.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana