U vašim godinama, valjda je i takav “djedica” dovoljno dobar, samo neka plaća.
Nisam joj uzvratila ni riječ. Samo sam je mirno promatrala i čekala da provuče naplatu. Ruke su mi ostale posve mirne, glas mi se nije ni najmanje zatresao. Znala sam da će se za nekoliko minuta njezina oholost sudariti s nečim mnogo tvrđim od vlastite umišljenosti.
— Dobro, vidjet ćemo — rekla je Petra i gurnula karticu u terminal. — Sad ćemo provjeriti ima li na njoj stvarno novca ili je to samo komad plastike za pokazivanje. Takve se danas mogu kupiti gotovo na svakom uglu.
Terminal je kratko zapištao. Plaćanje je prošlo bez ikakvih problema.
Petra je izvukla karticu, pogledala račun i lice joj se u trenu iskrivilo, kao da je zagrizla krišku limuna.
— Izvolite — promrmljala je, pružajući mi karticu i potvrdu. — Presvucite se. Spakirat ću haljinu.
Vratila sam se u kabinu, skinula haljinu i ponovno odjenula svoju odjeću. Kad sam izašla, kupnja je već bila spremljena u prepoznatljivu vrećicu butika, no Petra se nije potrudila ni nasmiješiti, a kamoli zahvaliti.
— Evo, uzmite — rekla je i gotovo mi gurnula vrećicu preko pulta. — I navratite opet, ako vam mirovina dopusti. Ili ako vam djedica opet udijeli nešto novca.
Primila sam vrećicu i pažljivo je pogledala.
— Petra — rekla sam tiho i smireno. — Koliko dugo radite ovdje?
Namrštila se i prekrižila ruke na prsima.
— A što se to vas tiče?
— Zanima me, ništa više.
— Tri godine, ako baš morate znati — odbrusila je. — Tri godine stojim ovdje. I što sad?
— Dakle, tri godine — kimnula sam. — Razumijem. Recite mi, znate li tko je vlasnik ovog butika?
Petra je nezadovoljno iskrivila usne, kao da joj je već i samo pitanje išlo na živce.
— Naravno da znam. Prije je vlasnica bila gospođa Maja Sergejevna. Onda ga je prodala nekomu. Novu vlasnicu nikad nisam vidjela. Voditeljica Ivana Petrovna rješava sve poslove. A zašto vas to uopće zanima?
— Gdje je sada Ivana Petrovna? — upitala sam.
— U skladištu. Preuzima robu, stigla je nova pošiljka. Što je, želite se žaliti? — Petra se podrugljivo osmjehnula. — I na što biste se točno žalili? Nisam vam učinila ništa loše. Prodala sam vam haljinu, naplatila račun. Sve po pravilima.
— Molim vas, pozovite je — rekla sam.
— A što će vam voditeljica? — prodavačica je zakolutala očima. — Ivana Petrovna je zauzeta. Ima pametnijeg posla nego razgovarati sa svakom bakicom koja se nečega sjeti.
— Svejedno je pozovite.
Petra je prezrivo frknula, ali je ipak izvadila mobitel i utipkala broj.
— Ivana, jedna klijentica traži da razgovara s tobom. Da, baš sada. Možeš li doći? Stoji ovdje i ne namjerava otići. Da, u prodajnom prostoru. Dobro.
Prekinula je poziv i pogledala me izazivački.
— Sad će doći. Samo, uzalud gubite vrijeme. Ja nisam rekla ništa posebno. Uostalom, ja sam ljubazna. Pitajte druge kupce.
Nisam odgovorila. Stajala sam pokraj pulta, držeći vrećicu s haljinom u ruci, i gledala kroz izlog. S druge strane stakla padao je snijeg, ljudi su žurili za svojim obvezama. Običan zimski dan. Obična trgovina. A za koji trenutak u njoj više ništa neće biti isto.
Nakon otprilike minute iz stražnje prostorije pojavila se žena od četrdeset i pet godina, u strogo krojenom sivom kostimu, s mapom u rukama i umornim izrazom lica. Ivana Petrovna. Voditeljica.
Vidjela me samo jednom, prije mjesec dana, kada sam potpisivala ugovor o kupnji butika. No nije me prepoznala. Tada sam nosila naočale, kosu skupljenu u urednu punđu i tamno poslovno odijelo. Sada sam imala raspuštenu kosu, traperice, mekani pulover i laganu šminku. Izgledala sam posve drukčije.
— Dobar dan — obratila mi se Ivana Petrovna pristojno, premda s dozom opreza. — Kako vam mogu pomoći?
— Dobar dan — odgovorila sam. — Recite mi, molim vas, obraća li se Petra uvijek tako kupcima?
Voditeljica se namrštila i odmah prebacila pogled na prodavačicu.
— Što se dogodilo? Petra, je li bilo kakvih poteškoća?
— Nikakvih poteškoća nije bilo! — planula je Petra. — Sasvim sam normalno razgovarala s njom! Ona samo traži razlog za prigovor!
— Nazvala me bakicom — rekla sam mirno, gledajući Ivanu Petrovnu ravno u oči. — Predložila je da me otprati do izlaza, jasno dajući do znanja da, po njezinu mišljenju, ne pripadam u ovakav butik.
