Još nije znao bi li se trebao naljutiti ili jednostavno prešutjeti sve što se dogodilo.
— Mogla si barem malo… — započeo je.
— Marko — prekinula ga je Ana mirnim glasom. — Moram ti nešto reći. Bez vikanja i bez svađe. Nemam ništa protiv vjenčanja. Nemam ništa protiv toga da pomognem. Ali ono što ste ti i Lucija zamislili nije bila molba za pomoć. To je bilo nešto sasvim drugo.
Nije joj odgovorio. Samo je otišao u kuhinju i ondje bučno počeo petljati oko kuhala za vodu.
Ana se vratila u dnevni boravak i otvorila prijenosno računalo. Ugovor o najmu još je stajao pred njom, netaknut. Stan u Riječnoj ulici. Četvrti kat. Pogled prema parku.
Gledala je u ekran, ali misli su joj se vraćale na Ivanov pogled s praga. Onaj posljednji, prije nego što je izašao. U njemu je bilo nešto što joj nije dalo mira. Nije to bila ni uvreda, ni bijes, ni povrijeđenost. Bilo je hladnije od toga.
Taj čovjek nešto zna, pomislila je. Ili nešto priprema.
Prst joj je ostao iznad dodirne plohe.
I opet nije kliknula.
Jer sada se u njoj pojavilo drugo pitanje: zašto je Ivan sve to vrijeme šutio? Bio je pronicljiv, sabran, nimalo nesiguran čovjek — a ipak nije izgovorio gotovo ništa. Samo je promatrao, slušao i pamtio.
S kojim razlogom?
Odgovor je stigao neočekivano, i to s potpuno druge strane nego što ga je očekivala.
Tri dana nakon Lucijina posjeta Ani se javila žena koju nije poznavala. Poruka je bila kratka, bez uvoda i okolišanja: „Jeste li vi supruga Marka Sokolova? Moram razgovarati s vama. Važno je.”
Ana je dugo gledala u zaslon. Zatim je napisala: „Slušam.”
Našle su se u malom kafiću u Ulici Majakovskog. Drveni stolovi, prigušena svjetlost i miris kardamoma u zraku. Žena se zvala Maja. Imala je trideset dvije godine, govorila je tiho, a ruke je držala uredno položene na stolu, kao da sjedi pred ispitnom komisijom. Radila je kao računovotkinja u istoj tvrtki u kojoj je Ivan bio upisan kao komercijalni direktor. I znala je nešto vrlo zanimljivo.
Ivan nije tražio samo prostor za svadbu. Tražio je ljude preko kojih bi mogao provući nekoliko izmišljenih poslova. Na papiru bi sve izgledalo kao plaćanje cateringa i najma opreme. Novac bi najprije završio u tvrtki njegova brata, a zatim bi otišao dalje. Jednostavna shema, gotovo nevidljiva. Trebali su mu samo rođaci koji vjeruju obitelji, imaju novac i stan.
Maja je govorila smireno, bez patetike, tek bi povremeno pogledala u mobitel kako bi provjerila neki podatak. Ana ju je slušala i polako pila kavu. U njoj nije bilo panike. Nije bilo čak ni iznenađenja. Samo ono neobično olakšanje koje se javi kad dugo osjećaš da nešto nije u redu, a onda napokon dobiješ dokaz.
— Zašto mi to govorite? — upitala je Ana.
Maja je na trenutak zašutjela.
— Zato što je prije godinu dana isto napravio mojoj sestri. Izgubila je oko dvije tisuće eura i pola godine nije mogla izaći iz kuće.
Ana se vratila kući navečer. Marko je sjedio na kauču i gledao nešto na televiziji — opušten, uobičajen, gotovo domaći u toj slici. Izula se, objesila jaknu, ušla u dnevni boravak i sjela u naslonjač preko puta njega.
— Marko, jesi li znao za Ivanovu shemu?
Nije odmah odgovorio. Najprije je smanjio ton. Zatim ju je pogledao — i u tom je pogledu pročitala sve. Ne krivnju. Ne strah. Nego umor i razdraženost čovjeka kojega su uhvatili u nečemu sitnom, nevažnom, dosadnom.
— Ana, opet izmišljaš.
— Ne — rekla je. — Razgovarala sam s osobom koja zna pojedinosti. Dokumente, iznose, način na koji to ide. To nisu moje izmišljotine.
Ustao je i prošetao sobom.
— Ivan je sasvim normalan čovjek. Lucija ga voli. Ti moju obitelj nikad nisi prihvatila…
— Marko. — Izgovorila je njegovo ime tiho, ali dovoljno čvrsto da zašuti. — Neću se prepirati. Samo ti želim jasno reći: podnosim zahtjev za razvod.
Televizor je u kutu nastavio nešto nerazgovijetno mrmljati. Vani je zatrubio automobil. Život je išao dalje, potpuno ravnodušan prema onome što se upravo dogodilo u toj dnevnoj sobi.
Marko je dugo šutio. Onda je upitao:
— Zbog vjenčanja?
— Ne — odgovorila je Ana. — Vjenčanje je bilo samo posljednje što sam morala vidjeti.
Razvod je trajao četiri mjeseca. Nije bilo velikih scena, urlanja ni javnih obračuna — samo se sve vuklo, sporo i iscrpljujuće. Odvjetnik, papiri, podjela imovine, potpisi. Marko je nekoliko puta pokušao razgovarati, objašnjavati, okrenuti stvari drukčije, vratiti ih na početak. Ali svaki put bi naišao na isti tihi, neprobojni zid koji je Ana u sebi podigla još onoga dana u kafiću u Ulici Majakovskog.
Lucija se na kraju ipak udala za Ivana. Tiho, u uskom krugu, bez raskošne proslave i bez tuđeg novca. Je li se plan raspao ili Ivan naprosto nije htio riskirati, Ana nikad nije doznala. Vijest je slučajno čula od zajedničke poznanice i gotovo ništa nije osjetila. Samo blago, gotovo tjelesno olakšanje.
Stan u Riječnoj ulici unajmila je u lipnju.
Selidba je trajala jedan jedini dan. Stvari je, na vlastito iznenađenje, imala vrlo malo — ili je možda ponijela samo ono što je doista pripadalo njoj. Nekoliko kutija, dva kovčega, omiljenu deku koju su ona i Marko nekada davno kupili na tržnici u Vukovaru. Deku je uzela. Uspomenu na tržnicu nije; ostala je ondje, u onom starom stanu, zajedno s kaučem i sedam zajedničkih godina.
Novi ju je stan dočekao tišinom i mirisom svježe boje. Četvrti kat, visoki stropovi, pogled na park — upravo onakav kakvim ga je zamišljala.
