Marko je stajao otvorenih usta. Sav onaj proročki, uzvišeni stav kojim se maločas razmetao splasnuo je u trenu, pretvorivši ga u smušenog dječaka uhvaćenog u nečemu neugodnom. Vesna je pocrvenjela do korijena kose; zrak joj je izlazio iz grudi u kratkim, isprekidanim trzajima. Htjela je nešto reći, možda viknuti, možda zaprijetiti, ali Ana joj nije pružila ni najmanju priliku.
Više se nije prepirala. Nije objašnjavala. Nije pokušavala dokazati da ima pravo. U njoj se nešto konačno i nepovratno prelomilo, kao da je pregorio posljednji osigurač zadužen za strpljenje, pristojnost i nadu. Bez riječi se okrenula i izašla iz kuhinje.
Koraci su joj bili mirni, tvrdi, odmjereni. Nije bilo ni žurbe ni histerije. Marko i Vesna samo su se pogledali. U njihovim se očima pomiješala zbunjenost s nejasnim, ali sve težim predosjećajem.
Nakon jedne minute Ana se vratila.
U ruci je vukla veliki tamnoplavi kovčeg na kotačiće, isti onaj s kojim su nekoć otišli na medeni mjesec. Bez ijedne riječi dovukla ga je do vrata i spustila ga tupim udarcem između stola i dvoje skamenjenih ljudi.
Zatim je, ne pogledavši ni jedno ni drugo, oštro otkopčala brave. Poklopac se otvorio naglim pokretom. Prazna unutrašnjost kovčega zazjapila je pred njima poput duboke rupe — jasna, okrutno razumljiva poruka kojoj nije trebalo nikakvo objašnjenje.
— Ana… što to radiš? — promucao je napokon Marko, pronašavši glas.
Ona ga kao da nije ni čula. Prišla je visokom ormaru uz zid, ondje gdje su visjele njegove jakne i kaputi. Prvi je u kovčeg poletio skupi kaput od kašmira, onaj koji mu je Ana kupila za posljednji rođendan.
— Ovo ti je za potragu za sobom u surovoj stvarnosti — rekla je ravnim, metalnim glasom, ni ne pogledavši odjevni predmet. — Lakše je razmišljati o velikim životnim istinama kad se pritom ne smrzavaš.
Potom je otvorila ladicu komode i iz nje izvukla uredno složenu hrpu svježe izglačanih košulja. Jedna za drugom završavale su u kovčegu, zgužvane i bačene bez ikakve nježnosti.
— A ovo je za razgovore za posao. Za ulogu genija, mesije ili duhovnog vođe. Istina, za takve pozicije obično ne traže dress code, ali neka se nađe. Da barem izvana djeluje ozbiljno.
Marko je, sve bljeđi, gledao taj obred.
To više nije bilo pakiranje.
To je bilo javno smaknuće.
Sustavno uništavanje njegove slike o sebi, njegove legende, svega onoga u što se tako udobno umotao. Svaki predmet koji je nekoć pripadao njihovu zajedničkom životu Ana je lišavala značenja, uspomena i nježnosti, ostavljajući mu samo jednu jedinu vrijednost — uporabnu.
— Dosta! Ana, prestani odmah! — pokušao ju je uhvatiti za ruku.
Ona ju je istrgnula tako naglo kao da ju je dotaknulo nešto prljavo.
Zatim je prišla polici na kojoj su bile poredane Markove knjige: samorazvoj, filozofija, potraga za smislom, put do unutarnjeg poziva. Jednim pokretom podlaktice skupila ih je u naručje i sručila ih u kovčeg preko košulja.
— A ovo je duhovna hrana. Trebat će ti na putu, i to u velikim količinama. Mnogo više od obične, tjelesne hrane. Jer smo, koliko sam shvatila, za tu tjelesnu ustanovili da je mora osigurati netko drugi.
Vesna se tada konačno trgnula iz šoka i pojurila prema njoj.
— Jesi li ti poludjela?! To su njegove stvari!
— Bile su njegove. Sad je to vaš paket — odsjekla je Ana, ne okrenuvši se. Uzela je njegov laptop i pažljivo ga smjestila u odgovarajući pretinac. — Alat za pronalaženje životnog poziva. Ili za gledanje serija. Ovisi o razini prosvjetljenja.
Na kraju su u kovčeg pale njegove cipele, teško i tupo, kao da baca kamenje. Ana je svom snagom spustila poklopac, zakopčala brave i izvukla ručku. Zatim je odlučnim zamahom odgurala kovčeg ravno pred Vesnine noge.
Zaustavio se samo nekoliko centimetara od nje.
Ana se uspravila i polako ih oboje odmjerila pogledom. U njezinim očima više nije bilo ni boli, ni kajanja, ni nade da će išta biti drukčije. Ostala je samo hladna, spaljena praznina. Pogled joj se zaustavio na svekrvi.
— Rekli ste da je vaš sin talentiran. Izvolite, odnesite svoj talent. Ja sam ga se dovoljno nagledala. Reklamaciju rješavajte kod proizvođača.
Nakon toga se okrenula i izašla iz kuhinje, ne osvrnuvši se ni jednom.
Muški „genij” ostao je ondje, zajedno s majkom i kovčegom koji je stajao između njih poput nadgrobnog kamena na mjestu gdje se upravo urušio njihov obiteljski život. A stanom se razlila tako duboka, gluha tišina da ju njihov zajednički život više nikada neće prekinuti.
