nastavila je Vesna svojim prepoznatljivim, medeno umiljatim tonom. — Nemoj odmah praviti tragediju. Tvoje sam stvari lijepo složila u kutije i spustila ih u podrum. Ništa nije nestalo, nemaš razloga za brigu. A novac… pa, vratit ćemo ti ga s vremenom. Malo-pomalo. Kad se Ivan konačno osovi na noge.
— Na kakve noge? — Marija je osjetila kako joj se u prsima diže hladan, oštar val bijesa. — Radi u vašoj tvrtki, prima plaću. Od čega se on to mora oporavljati?
— Sa mnom tako nećeš razgovarati — Vesnin glas u trenu je izgubio svu slatkoću i postao tvrd. — Tri godine si stanovala u stanu moje pokojne majke. Misliš da je to bilo besplatno? Računaj to kao najamninu. Mi smo svoje poravnali.
Veza se prekinula.
Marija je još desetak minuta ostala sjediti na stubama. Susjedi su prolazili pokraj nje, pozdravljali je, zastajkivali pogledom, zbunjeno se osvrtali. Ona nije odgovarala. Nije ih ni vidjela. U glavi joj se sve slagalo u jednu ledeno jasnu sliku.
Prije tri godine udala se za Ivana uvjerena da je pronašla mirnog, pouzdanog čovjeka. Nije bio osobito strastven, nije joj priređivao romantična iznenađenja, ali djelovao je pošteno. Stabilno. Sigurno. Jedina sjena nad tim brakom od početka je bila njegova majka — žena navikla zapovijedati, žena koja sina nije doživljavala kao odrasla čovjeka, nego kao nešto što joj pripada.
Vesna je u njihov stan upadala bez najave, premještala komode i stolice prema vlastitom ukusu, zamjerala Mariji način kuhanja, pokazivala joj kako se „ispravno” glačaju košulje. Marija je šutjela. Smješkala se. Govorila sebi da će se s vremenom svekrva smiriti i prihvatiti je kao dio obitelji.
Ali Vesna nije imala namjeru nikoga prihvatiti. Ona je čekala pravi trenutak. Tri godine strpljivo je plela mrežu, kap po kap sipala otrov sinu u uši. I sada, čim je Marija otišla na službeni put, paučica je napokon ugrizla.
Marija je ustala, otresla kaput i izvadila mobitel. Prsti su joj bili ukočeni, ali glas, kad je nazvala, zvučao je iznenađujuće mirno.
— Ana, bok. Mogu li večeras prespavati kod tebe? Sve ću ti objasniti kad dođem.
Sljedeća tri dana prošla su joj kao u ratnom rasporedu. Pronašla je odvjetnika, skupila svu dokumentaciju povezanu sa stanom, iz banke izvukla izvatke za posljednje tri godine. Saznala je i ono najvažnije: po zakonu Vesna nije smjela promijeniti brave bez pristanka svih suvlasnika. A prema vjenčanom listu i ugovoru o kreditu, suvlasnica je bila i Marija.
Odvjetnik se pokazao kao razborit čovjek umorna pogleda, onakav kakav je očito u karijeri vidio baš sve.
— Školski primjer — promrmljao je, prelistavajući papire. — Mamica spašava sinčića od „pogrešne” žene. Vjerujte mi, nagledao sam se toga. Ali ovdje je gospođa pretjerala. Promjena brave bez vašeg odobrenja zapravo znači da vam je uskraćen pristup vlastitoj imovini. Možemo podnijeti prijavu policiji zbog samovlasti.
— A stan? — upitala je Marija.
— Stan je obuhvaćen brakom. Nije presudno što ga je vaš muž dobio nasljedstvom. Vi ste ulagali u kredit, u obnovu, u uređenje. Imate račune?
— Svaki pojedini.
— Onda vam u razvodu pripada naknada. I to ne mala.
Marija je samo kimnula. Razvod. Ta riječ više nije zvučala kao ponor. Zvučala je kao izlaz. Kao zrak. Kao sloboda.
Četvrtog dana nazvala je Ivana.
— Moramo se naći. Razgovarati.
Pristao je nevoljko, očito po majčinoj uputi, jer je Vesna vjerojatno željela nadzirati cijeli postupak oko njihova navodnog „vraćanja novca”. Dogovorili su susret u kafiću nedaleko od tog istog stana.
