Sukob se, zapravo, nije pojavio iznenada. Kuhalo je to već mjesecima. Posljednjih pola godine Marko je sve češće “zaboravljao” dati svoj dio za hranu. Jednom mu je, navodno, iskrsnulo osiguranje za auto, drugi put je morao posuditi prijatelju, treći put je njegovoj majci, gospođi Vesni, baš odjednom zatrebao novi televizor.
Ja sam vukla koliko sam mogla. Najprije bez riječi. Onda sam počela oprezno spominjati troškove. Zatim sam već otvoreno molila. A toga dana on mi je samo hladno isporučio ultimatum.
– Petra, slušaj me – šaptala sam navečer prijateljici preko telefona, zaključana u kupaonici. – On stvarno misli da sam ja nekakva rupa bez dna. Radim dva posla da Luki platim instruktora, a on si kupuje nove felge.
– Martina, jesi ti normalna? – Petra nikada nije znala uvijati stvari u celofan. – Čovjek ti sjedi na grbači i još te tjera naprijed. Prestani ga hraniti. Doslovno. Kuhaj sebi, nahrani dijete, a njega pusti neka se snalazi. Ako već ima “svoj osobni novac”, neka se onda tim novcem časti po restoranima.
Tada sam samo umorno izdahnula. Lako je reći: nemoj mu kuhati. Ipak mi je bio muž. Moj čovjek. Barem je to nekada bio.
Ali idućeg jutra probudila sam se s neobičnom bistrinom u glavi, kao da se nešto preko noći prelomilo. Marko je spavao raširen preko pola kreveta i hrkao tako glasno da su se zavjese gotovo tresle. Pogledala sam ga i u sebi nisam pronašla ni trunku nježnosti. Samo tupo, teško razdraženje. Nije mi palo na pamet ustati i pripremiti mu doručak.
Ustala sam, skuhala Luki kašu i sebi napravila kavu. Marko se u kuhinju dovukao tek sat vremena poslije.
– A gdje su moji prepečenci? – zagledao se u praznu tavu kao da ga je osobno uvrijedila.
– U trgovini, Marko – odgovorila sam mirno, pijuckajući kavu i listajući vijesti na mobitelu. – Kruh, jaja i mlijeko koštaju. A moji novci za tvoje prepečence ovaj mjesec nisu predviđeni. Prvo plaćam kredit i Lukine tenisice.
– Ti se šališ? – namrštio se. – Gladan sam.
– Jedi – pokazala sam bradom prema polici sa žitaricama. – Ima ječmene kaše. Kažu da je dobra za želudac.
Promrmljao je nešto o “ženskim hirovima” i otišao na posao gladan. Iskreno, pomislila sam da će ga to malo prizvati pameti. Naravno, prevarila sam se.
Navečer je ušao u stan i prvo krenuo ravno prema hladnjaku. Unutra gotovo ništa. Na jednoj polici stajao je moj jogurt i Lukin složenac koji sam napravila točno za jednu porciju.
– Martina, ovo nije smiješno! Gdje je večera? – zveckao je loncima tako silovito da se Luka trgnuo u svojoj sobi.
– Večere nema, Marko. Ostala sam bez novca. Danas sam platila režije i kupila Luki jaknu za jesen. Do kraja tjedna ostalo nam je tridesetak eura. To je za kefir, kruh i sitnice za mene i dijete. Za tvoje odreske u proračunu nema mjesta.
– Ti… ti me namjerno ponižavaš! – zaurlao je, a lice mu se zacrvenjelo u mrljama. – Ja radim! Umoran sam! Imam pravo doći kući i pojesti normalan obrok!
– Imaš – rekla sam, ne podižući glas. – Od svojih osobnih novaca. Naruči dostavu. Ili otiđi u kafić. Zaradio si, imaš pravo.
Bjesnio je gotovo dva sata. Vikao je da sam nikakva žena, da rušim obitelj, da će naći neku koja će ga znati cijeniti. Ja sam sjedila u naslonjaču i čitala knjigu. Luka je sa slušalicama igrao igrice; odavno se već naučio isključiti kad bi počele naše svađe. Naravno, bilo je to tužno, ali u tom trenutku u meni više nije bilo mjesta za sentimentalnost.
