Od toga dana sve je krenulo još ružnijim smjerom. Marko je počeo namjerno donositi kući vrećice iz restorana, kao da želi da ih svi vidimo. Sjeo bi za stol i jeo sam, dok bismo Luka i ja u kuhinji polako grickali neku običnu salatu ili najjednostavniju večeru koju sam uspjela složiti. Miris prženih krilaca iz KFC-a ili vruće pizze razlijevao se po cijelom stanu. Luka je gledao oca onim tihim, gladnim pogledom, ali Marko mu nije ponudio ni zalogaj.
Trećega dana sin me jedva čujno upitao:
– Mama, zašto mi tata ne da malo pizze?
Pomilovala sam ga po kosi i progutala knedlu.
– Zato što tata ima svoje “osobne novce”, Luka. A mi imamo zajedničke. Hajde, napravit ću ti palačinke, kupila sam brašno.
Tada je u meni nešto zauvijek pregorjelo. Ako čovjek može mirno jesti skupu hranu pred vlastitim djetetom, dok mu sin jede prazne palačinke, onda to nije muž. Nije ni otac. To je nametnik.
Do kraja sam pukla u petak. Vratila sam se s posla i u poštanskom sandučiću pronašla račun. Dostava iz skupog dućana elektronike. Na Markovo ime. Iznos: četiristo eura. Novi gamerski monitor.
Ušla sam u stan. Marko je bio u dnevnoj sobi i otvarao golemu kutiju. Lice mu je sjajilo od oduševljenja, kao djetetu na Božić.
– Pogledaj ovo čudo! – rekao je, očito na trenutak zaboravivši da ne razgovaramo normalno. – Četiri K, luda frekvencija osvježavanja. Sad ću tenkove igrati kao kralj.
Spustila sam račun na stol.
– Četiristo eura, Marko? Za prošli mjesec kasnimo s ratom stambenog kredita trideset eura jer ti “nisi mogao dati više”. Luki zubi rastu ukrivo, zubar je rekao da će trebati aparatić. A ti kupiš monitor?
– Ajme, nemoj opet počinjati! – odmah se nakostriješio. – Tri mjeseca sam štedio za njega. Od svoje plaće! Imam pravo!
– Imaš – mirno sam kimnula. – A ja imam pravo ne živjeti s čovjekom koji vlastitom sinu krade budućnost.
– Što znači krade? O čemu ti trabunjaš?
Nisam mu odgovorila. Otišla sam u hodnik, uzela njegovu sportsku torbu, onu s kojom je odlazio u teretanu, i počela u nju sustavno trpati njegove stvari. Skidala sam ih ravno s vješalica. Košulje, majice, čarape, što mi je prvo došlo pod ruku.
– Ej! Što to radiš?! – dojurio je za mnom, mašući rukama. – Vrati to natrag! Jesi li ti normalna?
– Jesam, Marko. Upravo sam se napokon urazumila. Imaš petnaest minuta da uzmeš ostatak. Ideš mami. Ona te voli, ona će te nahraniti, i sigurna sam da će se diviti tvom monitoru.
– Ne možeš me ti izbaciti! Ovdje mi je prijavljeno prebivalište! – pokušao me odgurnuti, ali sam ga pogledala tako da je odmah zastao.
– Stan je moj, kupljen prije braka. Ti ovdje nemaš ništa. A to tvoje prebivalište sutra ću rješavati preko suda. Sad izlazi. Inače zovem policiju i prijavljujem da mi se nepoznata osoba nasilno zadržava u stanu.
– Ti ćeš… ti ćeš zažaliti! – zgrabio je torbu, ugurao u nju monitor, jer prioriteti su očito bili jasni, i izletio kroz vrata. – Dopuzićeš mi natrag kad Luki ne budeš imala za školsku opremu!
Zatvorila sam vrata i okrenula ključ. Jednom. Drugi put.
Škljoc. Škljoc.
