Još nekoliko sekundi stajala sam naslonjena na vrata, slušajući tišinu s druge strane. Tek kad sam bila sigurna da se neće vratiti i ponovno početi lupati, dohvatila sam mobitel i nazvala bravara. Sat vremena poslije na vratima su već bile nove brave. Zvuk metala, grub i konačan, smirio me bolje nego ikakva tableta za živce.
Zatim sam sjela za kuhinjski stol. U stanu je odjednom bilo neobično mirno. Čak su i susjedi odozgo, čudo neviđeno, prestali bušiti. Kroz prozor se probijala blijeda mjesečina.
Izvukla sam kalkulator. Dakle, sedamsto eura. Tristo pedeset odlazi na stambeni kredit. Ostaje još tristo pedeset. Alimentacija… Marko je prijavljen i prima plaću službeno, što znači da ću preko suda izvući barem sto pedeset, možda i dvjesto eura. Ukupno oko petsto pedeset. Za Luku i mene.
I znate što? To je zapravo više nego što mi je ostajalo dok sam hranila onog parazita. Ne moram više svaki tjedan kupovati kile i kile mesa. Ne moram podmirivati njegove račune za mobitel i internet. Ne moram slušati njegovo vječno kukanje o tome kako mu je život težak.
– Mama… – Luka se pojavio na vratima sobe, pospan, trljajući oči. – Je li tata otišao?
– Jest, ljubavi. Tata je otišao k baki. I neće se vratiti.
– A mi… hoćemo li sad biti siromašni?
Srce mi se stisnulo.
– Nećemo biti siromašni. Bit ćemo slobodni, mišu moj. A to je puno važnije. I sutra ćemo sigurno imati za pizzu.
Privila sam ga uza sebe. Bio je tako malen, mršav, topao. U tom trenutku kroz mene je prošao takav bijes prema Marku da su se posljednje mrvice sumnje rasule same od sebe. Kako sam mogla toliko godina šutjeti? Kako sam mu dopuštala da mom djetetu otima ono što mu pripada?
Sutra idem odvjetniku. Odmah predajem zahtjev za razvod i za alimentaciju. Nakon toga u banku, tražit ću reprogram kredita; možda mi produže rok otplate pa rata bude manja. Hoće li biti teško? Naravno da hoće. Iskreno, nemam pojma kako ću idući mjesec platiti Luki engleski.
Ali snaći ću se. Žene su čudna sorta — tvrdoglave, žilave, neuništive. Kao korov: gaze nas, čupaju, zatrpavaju, a mi opet nekako probijemo asfalt.
Ušla sam u spavaću sobu. Na njegovoj strani kreveta još se osjećao miris njegove toaletne vode. Bez razmišljanja sam strgnula posteljinu, zgužvala je i ugurala u perilicu, na najduži program. Neka ispere sve: miris, tragove, sjećanja i onu ljepljivu gorčinu koja se godinama lijepila za mene.
U ormaru je odjednom ostalo sumnjivo mnogo praznog prostora. Razmaknula sam vješalice i napokon lijepo posložila svoje haljine, one koje su se prije gužvale u kutu. Šarene, ženstvene, lijepe. Jednu ću obući već sutra. Bez posebnog razloga. Zbog sebe.
Marko je do tada nazvao barem dvadeset puta. Gospođa Vesna poslala je poruku: „Martina, radiš veliku pogrešku. Muškarac je glava obitelji. Misli na sina!”
Jesam, gospođo Vesna. Upravo na njega i mislim. Vaš sin više neće jesti na račun mog djeteta.
Ugasila sam svjetlo i legla. Prvi put nakon dugo vremena u grlu nisam osjećala onu poznatu knedlu. Stan je mirisao na čisto rublje i moj omiljeni osvježivač od lavande.
Sutra počinje novi život. Težak, oprezan, pun računanja, odricanja i planiranja. Ali bit će moj. Samo moj. Bez tuđeg muškarca u mom krevetu i njegovih „osobnih novaca” u mom hladnjaku.
Zatvorila sam oči. Negdje u daljini zavijala je sirena, pa je ulicom prošao automobil. Grad je tonuo u san. I ja zajedno s njim, znajući da ću se ujutro probuditi kao gospodarica svoje sudbine. I svog hladnjaka.
A biste li vi pristali uzdržavati muža od svoje plaće?
