— Stani!
No vrata sam već povlačila prema sebi. Brava je kratko škljocnula i sve je utihnulo. Naslonila sam se leđima na dovratnik i sklopila oči.
Sloboda.
Prvi put nakon dvadeset godina imala sam osjećaj da doista pripadam sama sebi.
Postupak se vukao puna tri mjeseca. Marko je angažirao odvjetnika koji je uporno pokušavao uvjeriti sud da je moj bivši muž ulagao novac u obnovu stana.
— Imate li za to kakav dokaz? — pitala je sutkinja.
— Postoje računi! — gotovo je viknuo njegov odvjetnik.
— Mislite na račune za tapete kupljene prije petnaest godina? — mirno je upitala Ivana. — I to u vrijednosti od oko trideset eura?
— Bile su to vrlo skupe tapete!
— Koje je tužiteljica sama lijepila, vlastitim rukama — uzvratila je moja odvjetnica bez trunke uzbuđenja. — Za to postoje svjedoci.
I doista, susjeda, teta Vesna, potvrdila je da sam cijeli stan uređivala sama, dok se Marko danima nije pojavljivao kod kuće i nitko nije znao gdje je.
— A režije? — nije odustajao Markov odvjetnik. — Tko je plaćao račune za stan?
— Dijelili smo ih napola — odgovorila je Ivana. — Imamo bankovne izvatke. Štoviše, posljednje tri godine sve je plaćala moja stranka, jer je njezin suprug svoju plaću trošio isključivo na osobne potrebe.
— Kakve osobne potrebe?! — planuo je odvjetnik.
— Restorani, darovi ljubavnici, alkohol — nabrajala je Ivana ravnim glasom, kao da čita popis namirnica. — Sve je vidljivo iz prometa po njegovim karticama.
Markovo je lice poprimilo tamnocrvenu boju, njegov se odvjetnik počeo vrpoljiti, a ja sam sjedila mirno. Sa svakim novim ročištem kao da mi je netko skidao po jedan kamen s prsa.
Najteži trenutak bio je onaj kada je Marija pozvana kao svjedokinja.
— Opišite, molim vas, obiteljske odnose u kući — rekla je sutkinja.
— Otac je tukao majku — izgovorila je moja kći jednostavno, bez drame. — Redovito. Od moje sedme godine pa gotovo do danas. Sačuvala sam i dječje crteže na kojima sam to prikazivala.
— Što?! — Marko je skočio sa stolca. — Marija, kakve ti to gluposti pričaš?!
— Red u sudnici! — sutkinja je udarila čekićem. — Svjedokinjo, nastavite.
— Osim toga, otac nije sudjelovao u mom odgoju ni financijski — rekla je Marija. — Sve je plaćala mama: od svoje mirovine, od dodatnih poslova. On je novac trošio na sebe i na druge žene.
— Marijice, kćeri moja! — Marko je pokušao promijeniti ton, sada već gotovo molećiv. — Kako možeš tako govoriti?
— Vrlo lako — odgovorila je hladno. — Dvadeset godina sam te se bojala. Dosta je bilo.
Nakon tog ročišta Markov odvjetnik zatražio je stanku i vrijeme za dogovor.
— Vaš suprug spreman je na nagodbu — javila mi je Ivana nekoliko dana poslije.
— Kakvu nagodbu?
— Odriče se bilo kakvih zahtjeva vezanih uz stan. Vi zauzvrat povlačite zahtjev za blokadu njegovih računa i ne tražite naknadu za duševne boli.
Zamislila sam se na trenutak.
— A razvod?
— Razvod ide svakako. To više ne osporava.
— Onda pristajem — rekla sam i kimnula. — Njegov novac mi ne treba. Treba mi mir. I sloboda.
Onoga dana kad sam u ruke dobila pravomoćno rješenje o razvodu, Marija je kod kuće priredila malu proslavu.
— Mama, slobodna si! — rekla je i otvorila bocu šampanjca.
— Slobodna sam — nasmiješila sam se, gledajući u papir pred sobom.
Dvadeset godina braka stalo je u jedan službeni dokument i jedan pečat.
— Žališ li? — upitala me kći.
— Za čim?
— Pa… za svim tim godinama.
Otpila sam gutljaj šampanjca i neko vrijeme šutjela.
— Ne. Žao mi je samo što to nisam učinila mnogo ranije.
— Zašto nisi?
— Bojala sam se. Mislila sam da neću moći sama. Da ću bez njega propasti.
— A sada? Možeš?
Pogledala sam oko sebe. Stan je bio čist, tih i napokon samo moj. Nije bilo pijanih urlika koji paraju noć. Nije bilo zalupjenih vrata od kojih zadrhti cijeli hodnik. Nije bilo straha koji se uvuče u zidove.
— Mogu — rekla sam čvrsto. — I ne samo to. Napokon živim.
Tada je zazvonio telefon. Broj mi nije bio poznat.
— Halo?
— Gospođo Ana? — oglasio se muški glas. — Ovdje Karlo, agent za nekretnine. Vaš broj dali su mi zajednički poznanici. Zanima me razmišljate li možda o prodaji trosobnog stana u Ulici kralja Tomislava?
Namrštila sam se.
— Ne razmišljam. A odakle vam uopće takva informacija?
— Kontaktirao me gospodin Marko Sokol. Rekao je da planirate prodavati stan.
— Gospodin Marko više nema nikakvo pravo raspolagati tom nekretninom — rekla sam ledeno. — Mi smo razvedeni. Ako još jednom bude nudio tuđu imovinu, obratit ću se policiji.
— Razumijem. Ispričavam se na smetnji.
Prekinula sam vezu.
