Spustila sam mobitel na stol i pogledala Mariju.
— On se neće tek tako zaustaviti — uzdahnula je moja kći.
— Neka pokušava koliko hoće — slegnula sam ramenima. — Stan glasi na mene. Sudska presuda je kod mene. Ne može mi ništa.
— A što ako ti se bude htio osvetiti?
— Onda ćemo opet na sud. Ivana me već upozorila: svaki pokušaj pritiska treba zabilježiti, snimiti, zapisati, skupiti svjedoke i dokaze.
Marija mi je prišla i čvrsto me zagrlila.
— Mama, ponosna sam na tebe.
Te su me riječi ugrijale jače od ikakvog šampanjca.
Prošla je godina dana. Marko se više nije pojavljivao. Odselio se k Lani, koja se, barem prema onome što su ljudi pričali, vrlo brzo ohladila kad je shvatila da od obećanog stana neće biti ništa.
Ja sam pronašla posao. Najprije sam čistila u školi, a poslije su me premjestili u kuhinju kao pomoćnicu kuharice. Plaća nije bila velika, ali je stizala redovito. Kad bih je spojila s mirovinom, moglo se sasvim pristojno živjeti.
Marija se udala za dobrog mladića, Igora. Unajmili su stan nedaleko od mene, ali su mi često navraćali.
Jednom me kći, dok smo pile kavu, upitala:
— Mama, jesi li ikada pomislila da bi mogla opet imati nekoga?
Nasmijala sam se kratko.
— U pedeset osmoj?
— Pa što onda? Nisi ti stara.
— Marija moja, dvadeset godina bila sam u braku u kojem nisam bila sretna. Sad sam napokon slobodna. I mirna. Vjeruj mi, meni više od toga ne treba.
— Onda barem uzmi mačku — predložila je.
Zastala sam. Zapravo, imala je pravo. Marko nikada nije dopuštao životinje u stanu.
— Možda i hoću — rekla sam nakon kratkog razmišljanja.
Tjedan dana poslije u moj se život uselio riđi mačak Bruno. Bezobrazan, razmažen, lijen, stalno željan pažnje — i od prvog dana voljen do besvijesti.
Jedne kasne večeri začulo se zvono na vratima. Prišla sam tiho, pogledala kroz špijunku i ukočila se.
Marko.
Bio je pijan, neobrijan, mutnih očiju i lica koje mi se nije nimalo svidjelo.
— Ana! Otvaraj! Moramo razgovarati!
— Odlazi, Marko. Nas dvoje više nemamo o čemu razgovarati.
— Rekao sam da otvoriš! — počeo je udarati šakama po vratima.
Uzela sam telefon i nazvala policajca iz postaje koji je već bio upoznat s mojim slučajem.
— Dobra večer, gospodine Ivane? Ovdje Ana Sokol. Bivši muž mi je pijan pred vratima i lupa.
— Krećem odmah — odgovorio je kratko.
Prišla sam vratima i dovoljno glasno rekla:
— Zvala sam policiju.
— Ma nosi se! — zaurlao je Marko s druge strane. — Ovo je moj stan! Dvadeset godina sam ovdje živio!
— Jesi, živio si — rekla sam mirno. — Ali više ne živiš. Idi dok policija nije stigla.
Još je neko vrijeme udarao po vratima i psovao, a onda sam začula kako se teturajući spušta niz stubište.
Policajac je stigao za desetak minuta. Marka tada više nije bilo.
— Gospođo Ana, trebali biste zatražiti zabranu približavanja — savjetovao mi je Ivan. — Tako ne bi smio ni prići vašim vratima.
— Kako se to pokreće?
— Preko suda. Trebat će vam dokazi o uznemiravanju: snimke poziva, poruke, izjave susjeda, sve što imate. Predate zahtjev i obrazloženje.
Već idućeg dana ponovno sam otišla Ivani.
— Pokrenut ćemo postupak — rekla je odvjetnica, klimnuvši glavom. — U vašem slučaju već postoji sudski potvrđena povijest obiteljskog nasilja. To je vrlo jak argument.
Mjesec dana poslije u rukama sam držala odluku suda: Marku je bilo zabranjeno približiti mi se na manje od pedeset metara.
Prošlo je još pola godine. Moj se život konačno posložio. Prvi put nakon dvadeset dugih godina imala sam osjećaj da mogu udahnuti punim plućima, bez straha, bez čekanja novog ispada, bez osluškivanja koraka u hodniku.
Jednog jutra, dok sam se spremala za posao, netko je pozvonio.
— Tko je?
— Dostava.
Otvorila sam vrata. Na pragu je stajao mladić s velikim buketom bijelih ruža.
— Gospođa Ana Sokol?
— Ja sam.
— Cvijeće za vas.
Zbunjenim rukama preuzela sam buket. Među ružama je bila mala kartica. Na njoj je pisalo:
„Hvala ti što si me naučila da žena može biti jaka. Tvoja kći Marija.”
Oči su mi se napunile suzama. Privila sam ruže na prsa i nasmiješila se.
Da, izgubila sam dvadeset godina života. Ali sam pronašla ono najvažnije — samu sebe. I svoju kćer, koja se napokon prestala bojati.
A zbog toga je vrijedila i svaka tava kojom sam se morala obraniti.
Bruno se protrljao o moje noge i zadovoljno zapreo. Sagnula sam se i prešla dlanom preko njegova mekanog riđeg krzna.
— Eto, Bruno moj — šapnula sam. — Od sada ćemo živjeti lijepo. Obećavam ti.
I to ću obećanje održati.
Sigurno hoću.
