Na njemu su stajali dopola ispijena šalica čaja i tanjur posut mrvicama. Od bolesti tu nije bilo ni traga. Sara je izgledala kao i uvijek: dosađujuće prazna, lijena i potpuno besciljna.
Marina Arkadijevna odmjerila je kutiju u Petrinim rukama kao kakva gospodarica vlastitog malog kraljevstva.
— Napokon. Spusti to ovdje, na pod — pokazala je prema hodniku. — I pazi da mi nešto ne ogrebeš.
Petra nije rekla ni riječ. Pažljivo je spustila tešku kutiju na linoleum i već se namjeravala okrenuti prema vratima, uz kratko i pristojno „doviđenja”. No svekrva za tu večer očito nije predvidjela njezin odlazak. Ostala je stajati na mjestu, namjerno joj zaklanjajući izlaz.
— Kad si već došla, nemoj stajati kao ukopana — započela je onim zapovjednim glasom koji je čuvala za ljude koje je smatrala nižima od sebe. — Vidiš da je sve puno prašine. Sara je slaba, mene bole leđa. Brzo prebriši komodu, a onda operi i hodnik. Sve si mi tu izgazila s tom kutijom.
Sara je podignula pogled s mobitela. Čim je čula majčine riječi, krajevi usana pobjegli su joj u podrugljiv smiješak. Malo se uspravila u naslonjaču, kao da želi imati bolji pogled na predstavu koja se upravo spremala. To im je već godinama bila omiljena zabava: zajednički stjerati Lukinu ženu u kut, poniziti je, a zatim se njemu žaliti kako je Petra bezobrazna, hladna i lijena.
Petra se polako uspravila. Najprije je pogledala tamnu, ulaštenu komodu preko koje se uhvatio sivi sloj prašine. Zatim je prešla pogledom preko Sarina zadovoljna lica, a na kraju ga zaustavila na Marini Arkadijevni. U njoj se nešto prelomilo. Ne bučno, ne dramatično, nego tupo i konačno, poput užeta koje je predugo bilo napeto pa je najzad popustilo. Sve one godine uljudnosti, šutnje i gutanja uvreda odjednom su izgubile smisao.
Kad je progovorila, glas joj nije zadrhtao. Bio je tih, ravan i neobično čvrst.
— Ja kod vas nisam primljena kao sluškinja, Marina Arkadijevna. Imate odraslu kćer koja živi s vama, pa neka ona čisti stan. Ja sam žena vašeg sina. Luka i ja imamo svoj dom i svoju obitelj. I tu priča završava.
Na nekoliko trenutaka stanom se razlila neprirodna tišina. Čak su i glasovi s televizora, do tada glasni i naporni, kao da su se povukli u pozadinu. Sarin podrugljivi osmijeh ukočio se na licu, a zatim se polako ugasio. Umjesto njega pojavilo se zapanjeno, uvrijeđeno čuđenje.
Marina Arkadijevna na tren je potpuno ostala bez riječi. Lice joj je potamnjelo od navale krvi, usta su joj se otvarala i zatvarala bez glasa, nalik ribi izbačenoj na obalu. A kad joj se glas napokon vratio, nije to više bio govor, nego oštar, piskav krik.
— Ti… kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom, drznice jedna?! U mojoj kući ćeš ti meni određivati?! Sad ću odmah nazvati Luku! Odmah će te ostaviti! Izbacit će te na ulicu kao zadnje smeće!
— Stvarno tako mislite? — upitala je Petra mirno, gotovo znatiželjno.
Ne skidajući pogled s izobličenog svekrvina lica, izvukla je mobitel iz džepa. Našla je kontakt označen kao „Muž” i pritisnula poziv. Marina Arkadijevna, zatečena takvom smirenošću, naglo je umuknula. Petra je uključila zvučnik.
— Luka, bok — rekla je ravnomjerno. — Tvoja majka traži da joj operem podove i prozore, a tvrdi da ćeš se ti razvesti od mene ako to odbijem. Možeš li to potvrditi?
S druge strane uslijedila je kratka, ali vrlo rječita stanka. Zatim se čuo Lukin težak, umoran uzdah.
— Mama, daj mobitel Sari.
Marina Arkadijevna još je nekoliko sekundi zurila u uređaj kao da ne razumije što se događa. Potom ga je nespretnim, ukočenim pokretom pružila Sari, koja je odjednom izgledala znatno manje bolesno, a mnogo više prestrašeno.
— Sara — začuo se Lukin glas, hladan poput metala, dovoljno jasan da ga sve tri čuju — imaš pola sata da dovedeš stan u red. Ako dođem i zateknem te kako sjediš dok Petra radi, sve tvoje stvari završit će u kontejneru. A onda ćeš se sama snalaziti. Jesmo se razumjeli?
Veza se prekinula.
Petra je s pristojnim osmijehom uzela mobitel iz Sarine omlitavjele ruke. Zatim je kratko kimnula svekrvi, koja je stajala kao da joj je netko izbio zrak iz pluća.
— Onda ja idem — rekla je. — Čini se da vas večeras čeka veliko čišćenje.
Vrata su se za njom zatvorila tiho, gotovo uljudno. Ipak, u tišini koja je ostala iza nje, taj je meki klik odjeknuo kao pucanj. Nekoliko sekundi Marina Arkadijevna i Sara nisu se pomaknule. Samo su gledale u vrata, kao da se iza njih upravo zatvorio prolaz u neki drugi svijet, u koji one više nemaju pravo ući.
Plavičasto svjetlo televizora nastavilo je treperiti po zidovima, ravnodušno osvjetljavajući njihova lica, iskrivljena od bijesa, srama i zbunjenosti.
Sara se prva pribrala. Polako je kliznula natrag u naslonjač, no opuštenost joj se potpuno izgubila. Sjedila je ukočeno, s ugašenim mobitelom u ruci.
— Jesi zadovoljna? — prosiktala je tiho, otrovno, poput zmije. — Jesi sad dobila svoje? Govorila sam ti da je ne diraš. Nije ona jedna od onih koje će šutjeti i gutati sve.
Marina Arkadijevna naglo se okrenula prema njoj. Lice joj je i dalje bilo tamnocrveno, a prvotni šok počeo je ustupati mjesto nečemu mnogo opasnijem.
