“Gadiš mi se.” — Marko je izgovorio pred okupljenima, a Ivana je hladno skinula prsten i pustila projekciju

Užasno i sramotno, srce mi se slomilo.
Priče

Zapahnuo ju je ravno u lice, oštar i leden. Ivana je podignula ruku i, bez ikakva oklijevanja, bacila prsten u mrak.

Luka, koji je u kutu skupljao opremu, naglo se okrenuo.

— Teta Ivana, što to radiš?

— Skidam okove — odgovorila je mirno.

Tri dana poslije Marko se pokušao vratiti u prijevoznički pogon. Zaštitar ga nije pustio ni korak dalje od ulaza. Stajao je pred vratima, urlao, prijetio i zahtijevao da ga propuste unutra. Baš tada Ivana je dovezla oca; nosila je dokumente novom upravitelju.

Čim ju je ugledao, Marko se zaletio prema automobilu.

— Ivana, ne možeš mi to napraviti! — vikao je. — To je moj posao! Ja sam ga digao na noge!

Ivana je spustila prozor tek toliko da ga može pogledati.

— Mojim novcem i očevim vezama — izgovorila je hladno i jasno. — Ti si samo upravljao. A od danas više ni to. Idi Sari, neka sada ona tebe podiže.

Marko je problijedio.

— Nestala je! — izletjelo mu je. — Čim je čula za dugove, isparila je kao da je nikad nije bilo!

Ivani se na usnama pojavio kratak, gorak osmijeh.

— Zamisli. Možda si i njoj bio odbojan. Samo je ona bila mudrija od mene pa je to shvatila ranije.

Marko se ukočio. Lice mu se izobličilo od bijesa. Napravio je korak prema njoj, ali tada je Petar polako izašao iz auta. Teško se uspravio, stao uz kćer i pogledao ga umornim očima.

— Odlazi, Marko — rekao je tiho. — Dok još možeš otići bez problema.

Marko je ostao nepomičan još nekoliko trenutaka. Zatim se naglo okrenuo i udaljio se niz cestu, pogrbljen, kao da je u tih nekoliko minuta ostario deset godina.

Ivana je gledala za njim. U njoj nije bilo ni sažaljenja ni bijesa. Samo praznina, ondje gdje ju je petnaest godina boljelo.

Te večeri sjedila je s ocem u kuhinji. Petar si je nalijevao čaj, a ona je šutke promatrala prozor. Vani se nebo spuštalo u tamu.

— Kako si? — upitao ju je.

— Dobro — rekla je Ivana, ali nakon kratke stanke nastavila: — Samo mi je čudno. Petnaest godina uvjeravala sam samu sebe da sa mnom nešto nije u redu. Da nisam dovoljno lijepa, dovoljno zanimljiva, dovoljno vrijedna. Mislila sam da je moja krivnja što je prema meni hladan. A zapravo… nije bilo do mene. On me nikada nije volio. Ni na početku.

Petar je dugo šutio. Zatim je spustio pogled.

— Znaš što je najgore? I ja nosim dio krivnje. Ja sam ga gurao prema tebi. Govorio sam sebi: dobar je dečko, radišan, snaći će se. A on je već tada sve izračunao.

— Tata, dosta — Ivana je položila svoju ruku preko njegove. — Ti si mi želio dobro. On je želio novac. To nije isto.

Otac je kimnuo, ali tuga mu nije nestala iz očiju.

— A što ćeš sada?

Ivana je lagano slegnula ramenima.

— Radit ću. Živjeti. Imam ljekarnu, imam tebe, imam posao. Tolike sam godine poklonila čovjeku koji me prezirao. Možda je stvarno došlo vrijeme da napokon živim za sebe.

— Nećeš se više udavati?

Blago se nasmijala, bez veselja.

— Ne znam. Trenutačno o tome ne mogu ni razmišljati. Želim samo mir. Tišinu. I život u kojem mi nitko neće govoriti da sam odbojna.

Neko su vrijeme sjedili bez riječi. Iza prozora palile su se rijetke ulične svjetiljke. Petar je dovršio čaj, ustao i polako obukao kaput.

— Dobro, kćeri. Vrijeme mi je kući. Ako ti bilo što zatreba, nazovi me. U bilo koje doba.

— Hvala ti, tata.

Kad je otišao, Ivana je ostala sama. Sjela je za stol, spustila glavu na prekrižene ruke i tek tada, u tišini prazne kuhinje, dopustila suzama da krenu. Nije plakala od boli, niti od uvrede. Plakala je od olakšanja. Više nije morala glumiti da je sve u redu. Nije morala podnositi hladne dodire, prazne rečenice i lažnu krivnju koju joj je godinama stavljao na leđa.

Prošao je mjesec dana. Marko je pokušao osporiti papire, ali Ivanin odvjetnik brzo ga je spustio na zemlju. Dokumentacija je bila uredna, a skrivene prijevare razotkrivene. Poslovni partneri okretali su mu leđa jedan za drugim. Sara se više nije pojavila.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana