Sudjelovala je u međunarodnim projektima, upisivala dodatne edukacije i svladavala nove alate koji su se u njezinoj struci stalno pojavljivali.
Njezina primanja bila su osjetno veća od Markovih.
Ali Ivana to nikada nije isticala.
Nije ga ponižavala.
Nije mu predbacivala.
Nikad nije izgovorila:
— Ja zarađujem više od tebe.
Baš suprotno.
Trudila se biti mu oslonac.
Kad je poželio motocikl, ona je sudjelovala u plaćanju dijela troška.
Kad mu je za popravak automobila zatrebao novac, Ivana je posegnula za svojom ušteđevinom.
A kad je Marko ostao bez posla gotovo pola godine, upravo je njezina plaća držala njihov dom na nogama.
Njoj to nije izgledalo kao žrtva.
Za nju je to bila ljubav.
No Marko je njezin napredak sve češće doživljavao kao vlastiti poraz.
Isprva su to bile samo bezazlene dosjetke.
— Naravno, gospođa direktorica uvijek sve zna najbolje.
Zatim su šale prerasle u zamjerke.
— Previše si na poslu.
Nakon toga došli su zahtjevi.
— Prava žena vraća se kući prije muža.
A onda su se pojavile zabrane.
— Nemoj ići na kave s prijateljicama.
— Ne upisuj jogu.
— Nemoj ostajati navečer dulje nego što moraš.
Ivana je svaki put popustila.
Pomalo.
Tek toliko da ne izbije svađa.
Da u kući ostane mir.
Da ne mora ponovno slušati optužbe.
Nije ni primijetila kada je, korak po korak, počela nestajati iz vlastitog života.
Prestala se viđati s prijateljima.
Odustala je od putovanja.
Haljine koje je voljela zamijenila je zatvorenijom, neupadljivijom odjećom.
Sve se češće objašnjavala i pravdala.
Pred vlastitim mužem.
Pred čovjekom koji joj je nekad govorio:
— Sviđa mi se što si snažna.
Ali snažne žene često su voljene samo dok ne postanu neugodne.
Dok se uklapaju u tuđa očekivanja.
Kad počnu živjeti prema vlastitim pravilima, njihova samostalnost odjednom počne smetati.
— Kako bi se, po tebi, trebala ponašati normalna žena? — upitala je Ivana.
Glas joj je podrhtavao.
Ne od straha.
Nego od boli.
Marko se podrugljivo nasmijao.
— Večera treba biti spremna. Kuća treba biti sređena. Žena treba biti uz muža, a ne stalno trčati za svojim prijateljicama.
Ivana ga je gledala bez riječi.
Svaka njegova rečenica padala je na nju kao kamen.
Zar ju je sve te godine promatrao samo kao kućnu pomoćnicu?
Kao osobu čija je dužnost zadovoljavati njegove potrebe?
Ne kao ravnopravnu partnericu.
Ne kao ženu koju voli.
Ne kao prijateljicu.
Samo kao ulogu koju treba ispunjavati.
— To je moj novac — rekla je tiho.
— Nije — presjekao ju je Marko oštro. — To je obiteljski novac.
— Ako je tako, zašto me onda nisi pitao?
