— Za moje dopuštenje? — dodala je tiho.
Marko se nasmiješio.
I upravo ju je taj osmijeh uplašio više nego da je počeo vikati.
— Zato što sam ja muškarac. Ja odlučujem. Ja sam glava ove obitelji.
Ponekad je dovoljno samo nekoliko izgovorenih riječi da se čovjeku pred očima raspadne čitav život.
Ivana je u tom trenutku shvatila nešto ledeno i bolno.
Sve ove godine živjela je uz čovjeka koji je nikada nije doživljavao kao sebi ravnu.
Njezinu samostalnost on je, zapravo, samo podnosio.
Nikada je nije prihvatio.
Odjednom ju je preplavio umor kakav nije imala veze samo s tim danom.
Ni s tom svađom.
Ni s ovim trenutkom.
Bio je to umor nakupljan godinama.
Umor od neprestanog dokazivanja da smije raditi.
Da smije predahnuti.
Da se ima pravo viđati s prijateljicama.
Da vlastitim novcem smije raspolagati sama.
Da ima pravo biti ono što jest.
Imala je trideset pet godina.
I prvi put nakon jako dugo vremena osjetila se potpuno sama.
Marko je izvukao njezin mobitel.
— I nemoj ni pomisliti nazvati banku.
Podigla je pogled prema njemu.
— Molim?
Osmijeh mu se razvukao još šire.
— Karticom sam se već poslužio. Kupio sam novu kacigu i natočio gorivo u motor.
U njoj je nešto tiho puklo.
Gledala ga je i nije mogla povjerovati da to doista govori.
Nije joj samo uzeo karticu.
Nije samo pregazio njezinu privatnost.
Potrošio je njezin novac.
I, što je bilo najgore, bio je uvjeren da na to ima puno pravo.
— To je krađa…
U dva koraka našao se pred njom.
— Ne usuđuj se koristiti takve riječi.
Ali njegov glas do nje je dopirao kao iz daljine.
Pred očima su joj se, jedna za drugom, počele slagati slike proteklih godina.
Ona plaća hranu.
Ona podmiruje ljetovanje.
Ona financira popravke po stanu.
Ona kupuje lijekove za njegovu majku.
Ona plaća osiguranje.
Ona pokriva gotovo sve.
A ipak, nekako, uvijek ostaje loša supruga.
Nedovoljno brižna.
Nedovoljno posvećena kući.
Nedovoljno poslušna i prikladna.
Čovjek ponekad godinama živi pokraj izdaje, a da je uopće ne prepozna.
Jer izdaja ne počinje uvijek prevarom.
Ponekad započne nepoštovanjem.
Pokušajem da se drugu osobu savije pod svoju volju.
Uvjerenjem da ti netko pripada samo zato što živi uz tebe.
— Vrati mi mobitel — rekla je mirno.
— Neću.
Ivana ga je pogledala ravno u oči.
I u tom istom trenutku shvatila je da se više ne boji.
U njoj se otvorila praznina.
Neobična, hladna praznina.
Kao da je ljubav koju je toliko dugo pokušavala spasiti jednostavno prestala postojati.
Bez vriska.
Bez sloma.
Bez suza.
Otvorila je zamrzivač i izvadila pakiranje smrznutih okruglica.
Pristavila je vodu.
