Pogledala sam Marka. Nije se ni okrenuo prema meni. Bio je potpuno zaokupljen razgovorom sa stricem Lukom o automobilima. U njegovu svijetu sve je bilo u najboljem redu: obitelj mu je bila na okupu, zabavljao se, tanjur mu je bio pun. A to što mu žena sjedi na samom rubu stolice, s podočnjacima od nespavanja i suzama koje jedva zadržava, za njega nije značilo ništa. Pa naravno, „kod kuće je s djetetom, nema što raditi“.
Mia se naglo trgnula i zaplakala iz sveg glasa.
— Ana, možeš li je odnijeti? Ne može se ovako razgovarati, moramo nadvikivati dijete — namrštio se moj svekar.
Ustala sam. Mirno. Bez ijedne riječi. Odnijela sam Miu u hodnik, spustila je u kolica i zakopčala joj skafander. Od iznenađenja je odmah utihnula. Zatim sam otišla u spavaću sobu, uzela svoju zimsku jaknu, torbu s dokumentima i dječje stvari koje su, za svaki slučaj, uvijek bile spremne u ruksaku za odlazak liječniku.
Obula sam se. Tišina je očito privukla Marka, jer se pojavio na vratima hodnika.
— Ana, kamo si se ti to spremila? U šetnju sada, usred večeri? Pa vani je već mrak.
— Odlazim, Marko — rekla sam glasom toliko ravnim i hladnim da ga ni sama nisam prepoznala.
— Kako to misliš, odlaziš? Kamo? Majci? — pokušao se nasmijati, ali mu je u očima zatreperila zbunjenost. — Daj se prestani glupirati i vrati se za stol. Ljudi neće znati što da misle.
— Baš me briga tko će što misliti — prebacila sam ruksak preko ramena i uhvatila ručku kolica. — U pravu si, ja ionako na porodiljnom nemam nikakvog posla. Pa evo, idem. Ti zabavljaj svoju rodbinu. Hrani ih, toči im, čisti za njima. Ključeve ću ti ubaciti u sandučić.
— Jesi li ti normalna? — planuo je Marko i zgrabio me za ruku. Lice mu se začas prekrilo crvenim mrljama. — Kvariš mi slavlje! Zbog neke sitnice praviš scenu pred mojim roditeljima! Rekao sam ti da se vratiš!
— Pusti mi ruku — izgovorila sam tiho, ali takvim tonom da je istog trenutka razmaknuo prste. — Ne mogu više. Ti me ne čuješ. Zapravo me uopće ne vidiš. Za tebe sam samo besplatni dodatak kućanstvu koji mora raditi bez kvara. Ostani malo sam. Pa shvati kako izgleda kad „nemaš što raditi“.
Otvorila sam vrata i izgurala kolica u zajednički hodnik.
— Ana! — viknuo je za mnom, ali ja sam već pozvala lift.
Iz stana se i dalje čula buka glasova, netko se glasno smijao uz upaljen televizor. Moj odlazak ondje gotovo nitko nije ni primijetio.
Otišla sam k Sari, prijateljici koja je imala slobodnu gostinjsku sobu. Sara nije postavljala nepotrebna pitanja. Samo mi je u tišini natočila vrući čaj, uzela Miu, okupala je i uspavala u miru. Ja sam zaspala čim sam legla. Prvi put nakon mnogo mjeseci odspavala sam šest sati u komadu, bez ijednog buđenja.
Mobitel sam isključila još u liftu. Ponovno sam ga upalila tek sutradan, oko jedanaest prijepodne.
Zaslon se istog trenutka zatrpao obavijestima. Trideset propuštenih poziva od Marka. Pet od svekrve. I cijela hrpa poruka u aplikaciji.
Otvorila sam razgovor s Markom. Prve poruke bile su pune bijesa: „Jesi li ti luda?“, „Odmah se vrati“, „Mama je zgrožena tvojim ponašanjem“, „Osramotila si me pred stricem Lukom.“
Ali kasnije, negdje oko tri ujutro, ton se počeo mijenjati.
„Ana, gdje je hrana za Miu? Oni su otišli, ja sam sam.“
„Ana, zašto je kuhinja ovako prljava? Mama i Marina su otišle, nisu ništa oprale, rekle su da je to tvoja dužnost.“
„Ana, javi se. Nije mi dobro.“
„Ana, molim te.“
Posljednja poruka stigla je prije pola sata: „Dolazim k tebi. Sara mi je rekla da si kod nje. Molim te, nemoj otići, samo me saslušaj.“
Dvadesetak minuta poslije začulo se zvono na vratima. Sara je otišla otvoriti. Ja sam ostala sjediti na kauču, s Miom u naručju; bila je budna, sita i mirna.
U sobu je ušao Marko. Jedva sam ga prepoznala. Uvijek uredan i pribran, sada je izgledao potpuno slomljeno. Kosa mu je bila razbarušena, ispod očiju imao je tamne kolutove, jakna mu je visjela raskopčana. Ruke su mu se vidljivo tresle.
Zastao je na pragu, kao da se boji prići bliže. Najprije je pogledao mene, a zatim našu kćer.
