— Ponašam se kao odrasla osoba kojoj je dosta života po tuđim pravilima.
Dva tjedna poslije Marko se pojavio na vratima. Donio je buket, ispričavao se, govorio da je napokon sve shvatio.
— Hajdemo ispočetka. Odselit ću se od mame, unajmiti sobu. Sve ćemo popraviti.
Petra ga je mirno pogledala.
— Možeš se preseliti ovamo.
On je pogledom prešao preko skromnog jednosobnog stana.
— Ovdje?
— Da. Ovo je naš stan. Mijin i moj. Ako želiš, možeš živjeti s nama.
— Ali… to je tvoj stan.
— Upravo tako. Moj. Ne stan tvoje majke. Moj. A ako dođeš živjeti ovdje, vrijedit će moja pravila.
Marko se namrštio.
— Kakva pravila?
— Nema nenajavljenih dolazaka tvoje majke. Nema određivanja što ću kuhati ni kako ću odgajati dijete. Nema davanja novca tvojoj sestri bez dogovora. Mi smo zasebna obitelj.
Dugo nije rekao ni riječ. Zatim je tiho upitao:
— A što ako se mama uvrijedi?
— Neka se uvrijedi.
— Petra…
— Marko, pet godina sam živjela u njezinoj kući i šutjela. Sad je ovo moj dom i ovdje vrijede moja pravila. Možeš ih prihvatiti ili ne možeš. Treće mogućnosti nema.
Otišao je bez odgovora.
Prošao je mjesec dana. Petra je Miju upisala u novu školu, kupila osnovni namještaj i polako uređivala stan. Radila je, odlazila po kćer nakon produženog boravka, kuhala večere i prije spavanja s njom gledala crtiće.
Marko se vratio jedne subote ujutro. Pred vratima je stajao s dva kovčega.
— Smijem li ući?
Petra je bez riječi širom otvorila vrata.
Ušao je, spustio kovčege i osvrnuo se oko sebe.
— Razmišljao sam. Bila si u pravu. Trebao sam puno ranije… stati uz tebe.
— Trebao si.
— Oprosti.
Petra je kratko kimnula.
— Dobro. Ali zapamti: ovo je moj dom. Ovdje su moja pravila. Ako tvoja majka opet pokuša zapovijedati, ja više neću šutjeti. A nećeš ni ti.
— Neću — obećao je.
Vesna je došla već sljedeći tjedan. Naravno, bez najave. Pozvonila je, ušla s nezadovoljnim izrazom lica i odmah odmjerila stan.
— Pa kakva vam je ovo rupa?
— Dobar dan, Vesna — rekla je Petra pristojno. — Izujte se, molim vas.
— Neću dugo.
— Onda možete ostati u hodniku.
Svekrva je zastala, zbunjena.
— Molim?
— U našem stanu gosti se izuvaju. Ako ne žele, ostaju u hodniku.
Vesna je pocrvenjela i pogledala sina. Marko je stajao pokraj Petre. Šutio je, ali ovaj put nije spustio pogled.
Polako je skinula cipele.
Bila je to mala pobjeda. Ali za Petru golema.
Prošlo je pola godine. Vesna se nikada nije potpuno pomirila s novim poretkom; i dalje je dijelila savjete, prigovarala, kritizirala i pokušavala podučavati druge kako treba živjeti. Samo što Petra više nije šutjela. Bez vikanja, bez svađe, mirno i čvrsto postavljala je granice.
A Marko je, korak po korak, učio biti na njezinoj strani.
Jedne večeri, dok je Mia spavala, Petra je stajala kraj prozora i promatrala svjetla grada. Marko joj je prišao s leđa i zagrlio je.
— Žališ li što si kupila ovaj stan?
Odmahnula je glavom.
— Ni jedne sekunde. To je najbolje što sam učinila posljednjih godina.
— Bolje čak i od toga što si se udala za mene? — pokušao se našaliti.
Petra se nasmiješila.
— To je na drugom mjestu.
Oboje su se nasmijali. Vani je padao snijeg i prekrivao grad mekim bijelim pokrivačem.
A u tom malom jednosobnom stanu na rubu grada bilo je toplo. Tiho. Mirno.
Jer to je bio njihov dom. Pravi dom. Onaj u kojem pravila nije određivala svekrva, nego oni sami.
I to nije imalo cijenu.
