— Lana je vaša mlađa kći — rekla je Petra, jedva zadržavajući miran glas. — Ima trideset dvije godine. Kakvo školovanje?
— Želi upisati tečaj! — planula je Vesna, kao da je to objašnjavalo sve.
— A Marku auto čemu? Nema ni vozačku dozvolu.
— Položit će!
Petra je na trenutak sklopila oči. Sve je postajalo toliko besmisleno da je gotovo boljelo slušati.
— Vesna, to je bio moj novac. Naslijedila sam ga od svoje bake. Imala sam potpuno pravo kupiti sebi stan.
— Pa imaš gdje živjeti! Ovdje!
— Ovo je vaš stan. Ne moj.
— Ali mi smo obitelj!
— Obitelj u kojoj već pet godina živim kao podstanar bez ikakvih prava. U kojoj ne smijem ni večeru skuhati ako vi prije toga ne klimnete glavom.
Vesna je dramatično zamahnula rukama.
— Marko! Čuješ li ti kako se ona usuđuje razgovarati sa mnom?
Marko je stajao naslonjen uza zid i šutio.
— Marko — obratila mu se Petra. — Reci nešto.
Podignuo je pogled. Najprije je pogledao majku, zatim ženu, pa nesigurno progutao knedlu.
— Pa… mama ipak nije sasvim u krivu, Petra. Trebala si se posavjetovati. To je velik novac.
— Moj velik novac.
— Ali mi smo obitelj…
— Dakle, tvoja majka je u pravu? — Petrin glas bio je tih, ali svaka riječ imala je težinu udarca. — Trebala sam vama prepustiti taj novac, umjesto da sebi i djetetu kupim krov nad glavom?
Marko se nelagodno premjestio s noge na nogu.
— Ne kažem da si ga trebala dati… Ali trebali smo razgovarati.
— S kim točno? S tobom? S tvojom majkom? Ili s tvojom sestrom koja se jednom mjesečno pojavi samo kad joj treba novac?
— Petra, ti sada uopće nisi pri sebi! — ogorčeno je ubacila Vesna.
— Jesam. Samo sam prvi put u pet godina napravila ono što sam ja htjela. Ne ono što ste vi odlučili za mene.
Okrenula se, ušla u sobu u kojoj je Mia spavala i nježno je probudila.
— Srce moje, pokupi igračke. Selimo se.
Mia je pospano protrljala oči.
— Kamo?
— U naš novi dom.
Petra je spakirala sve za dvadeset minuta. Dvije torbe: odjeća, dokumenti i Mijine najdraže igračke. Ništa drugo nije joj trebalo.
Marko je ostao stajati na pragu sobe.
— Ti stvarno odlaziš?
— Stvarno.
— Petra, pa to je glupost! Zbog čega sve ovo?
Zastala je i pogledala ga ravno u oči.
— Zbog toga što u pet godina nijednom nisi stao uz mene. Nijednom nisi rekao svojoj majci: „Dosta je.” Nijednom me nisi zaštitio.
— Samo nisam htio svađe…
— A ja više ne želim živjeti u kući u kojoj me nitko ne poštuje.
Dok je izlazila, Vesna je za njom vikala nešto o nezahvalnosti, sebičnosti i današnjoj pokvarenoj mladeži. Petra se nije okrenula.
Primila je kćer za ruku, pozvala taksi i otišla.
U novi stan stigle su kasno navečer. Mia je znatiželjno trčkarala kroz prazne prostorije, a njezin se glas veselo odbijao od golih zidova. Petra je na pod prostrla deku i iz torbe izvadila termosicu s čajem.
— Mama, hoćemo li sada ovdje živjeti? — upitala je Mia.
— Hoćemo, dušo.
— A tata?
Petra je nakratko zašutjela.
— Tata će zasad ostati kod bake.
— Zašto?
Privila je kćer uza sebe.
— Zato što odrasli ponekad moraju biti malo odvojeni. Da razmisle.
Mia je kimnula s onom neobičnom dječjom ozbiljnošću koja je Petru uvijek iznova iznenađivala.
Sjedile su na podu, pile čaj iz iste šalice i gledale kroz prozor u noćni grad. Oko njih je bila praznina, ali i tišina. Mir.
Prvi put nakon pet godina Petra je doista mogla udahnuti.
Marko je zvao svakoga dana. Isprva je bio ljutit, zatim ju je nagovarao da se vrati, a naposljetku gotovo molio.
— Petra, dosta je tvrdoglavosti. Vrati se kući.
— Ne.
— Mama je povrijeđena.
— I ja sam.
— Pa što se onda ponašaš kao dijete?!
