Zapravo, najviše je odgovaralo Vesni.
U svome je stanu Vesna vladala kao da nitko drugi u njemu nema ni najmanje pravo odlučivanja. Ona je određivala što će se kuhati za večeru, kada će se upaliti televizor, u koliko sati Mia mora u krevet, što se smije kupiti, a što je, po njezinu mišljenju, bacanje novca.
Petra se u toj kući nije pitala gotovo ni za što. Živjela je pod tuđim krovom i prema tuđim pravilima.
— Petrice, opet si pogrešno obukla Miju. Dijete će se smrznuti!
— Petra, zašto si uzela baš tu salamu? Lijepo sam rekla da kupuješ onu na akciji!
— Petrice, nemoj joj čitati prije spavanja. Poslije će biti previše razigrana i neće zaspati!
Marko se uglavnom pravio da ništa ne čuje. Kad god bi Petra pokušala ozbiljno razgovarati o tome da se odsele, on bi skrenuo pogled i odgovorio neodređeno:
— Hajde da izdržimo još malo. Čemu žurba? Mami je teško samoj.
— A meni je lako? — pitala bi ga Petra.
— Strpi se još. Ipak je to moja majka.
I Petra se strpljivo povlačila. Jednu godinu, pa drugu, pa treću. Prošle su četiri. Zatim i pet. Radila je, polovicu plaće davala svekrvi, podizala kćer i šutjela dok je Vesna nalazila zamjerke svemu — njezinu kuhanju, odjeći, načinu na koji odgaja Miju.
U sebi je čekala dan kad će Marko konačno reći: „Dosta je. Odlazimo.”
Ali taj dan nije dolazio.
Onda je umrla Petrina baka.
Ana, nježna i dobra starica, cijeli je život provela u malom mjestu, u skromnom dvosobnom stanu. Druge unučadi nije imala. Postojala je samo Petra. I zato joj je ostavila sve što je imala.
Stan je bio star i tražio je ozbiljno uređenje, ali nalazio se u samom središtu mjesta. Petra je otputovala na sprovod, sredila papire, pregledala dokumentaciju i oglasila stan za prodaju.
Kupac se pojavio brže nego što je očekivala. Stan je prodan za otprilike 25.000 €. Novac je sjeo na Petrin račun jednoga sivog listopadskog dana. Sjedila je na poslu, zurila u brojke u mobilnoj aplikaciji banke i prvi put nakon pet godina osjetila nešto gotovo zaboravljeno — mogućnost izbora.
Nikome nije rekla. Ni Marku, a Vesni pogotovo ne.
Potajno je počela tražiti stan. Pregledavala je oglase, dogovarala razgledavanja, obilazila zgrade i ulaze. Nije tražila ništa veliko ni raskošno. Trebao joj je malen prostor, čist, svijetao i njihov. Zapravo, njezin. Nije joj bilo presudno ni gdje se nalazi ni koliko je savršen. Važno je bilo samo jedno — da je njihov dom.
Nakon mjesec dana pronašla je ono što je tražila. Jednosobni stan u novogradnji na rubu grada. Trideset osam kvadrata, završeni radovi, svijetli prozori i mirno dvorište. Cijena — točno 20.000 €.
Petra ga je kupila istoga dana.
Sve je upisala na svoje ime, preuzela ključeve i otišla još jednom sama pogledati stan. Stajala je nasred prazne sobe, slušala tišinu koja ju je okruživala i smiješila se. Nakon toliko godina, prvi put se smiješila bez razloga.
To je bio njezin dom. Samo njezin.
Planirala je navečer razgovarati s Markom. Mirno, bez svađe, nasamo. Htjela mu je objasniti da je stan kupila novcem koji je naslijedila, da je vrijeme da se odvoje od njegove majke i da Mia već ima sedam godina te treba svoj kutak, svoju sobu i malo mira.
Ali Vesna je saznala prije njega.
Kako, Petra nikada nije shvatila. Možda je načula telefonski razgovor. Možda joj je prekopala torbu i pronašla papire. U tom trenutku više nije bilo ni važno.
Kad se Petra vratila s posla, svekrva ju je već čekala spremna za obračun.
— Izdajice! — vikala je Vesna. — Primila sam te u svoju kuću, hranila te, čuvala ti dijete, a ti tako?! Taj novac trebalo je potrošiti na obitelj!
— Na koju obitelj? — umorno je upitala Petra.
— Na našu! Marku se mogao kupiti auto! Lani se moglo odvojiti za školovanje!
