Te je večeri Sara donijela crtež. Na papiru je bila nacrtana njihova nova kuća, u prozoru tri mala lika, a ispod, nesigurnim dječjim slovima, pisalo je: „Ovdje nas nitko ne tjera.”
Ivana je taj list pažljivo spremila u mapu s dokumentima za stan.
Etapa 9. Prazan stan traži stanare
Marina Ivanovna pokušala je iznajmiti stari stan.
No bez namještaja, s napola dovršenim popravcima i dotrajalom kuhinjom, nije izgledao privlačno. Ljudi su dolazili, razgledavali prostor, šutjeli nekoliko minuta i zatim odlazili. Jedan mladić joj je sasvim otvoreno rekao:
— Za ovu cijenu ovdje bi barem hladnjak morao biti uključen.
Marina Ivanovna se uvrijedila. Odmah je nazvala Marka.
— Mogli ste nam ostaviti hladnjak dok ne nađemo nekoga. Ionako vam je star.
— Mama, koristimo ga.
— Pa kupili biste novi!
— Od čega?
— Kako od čega? Imate stambeni kredit, znači da vam banka vjeruje.
Marko je samo zatvorio oči.
— Mama, ne mogu sada razgovarati. Zauzet sam.
Ivana je u tom trenutku sa Sarom lijepila naljepnice na nove police. Čula je svaku riječ, ali u njoj se više nije dizao onaj stari bijes. Nekad bi joj takav poziv pokvario cijelu večer. Sada je zvučao tek kao buka iz susjednog stana — neugodna, ali tuđa.
Tjedan dana poslije Marina Ivanovna se pojavila pred njihovim vratima bez ikakve najave.
Ovaj put, međutim, vrata joj nisu bila širom otvorena. Marko ih je otškrinuo samo onoliko koliko je dopuštao sigurnosni lančić.
— Mama, trebala si se javiti prije dolaska.
Ona se zbunila, kao da nije razumjela što čuje.
— Ja sam ti majka.
— Znam. Ali svejedno se treba najaviti.
Pogled joj je skliznuo preko njegova ramena. Vidjela je svijetlo predsoblje, nove tapete, Sarine čizmice uredno posložene uz zid. Ivana je stajala malo dalje, mirna i uspravna.
— Samo sam htjela vidjeti kako ste se smjestili.
— Sada nam ne odgovara.
Marina Ivanovna je problijedjela.
— Držiš me na pragu?
Marko je govorio tiho, ali bez kolebanja:
— Učimo živjeti u vlastitom domu, prema vlastitim pravilima.
Zatim je zatvorio vrata.
Ivana mu je prišla i spustila dlan na njegovo rame.
— Izdržao si.
— Jedva.
— Ali jesi.
Etapa 10. Tko je ostao u praznom stanu
Do proljeća je stari stan i dalje bio gotovo prazan. Marina Ivanovna ondje bi povremeno prespavala kad bi morala nešto obaviti u gradu, ali bi se ubrzo vraćala u vikendicu. Petra je konačno odbila svaku mogućnost da se ondje preseli. Rekla je samo: „Predaleko mi je do ateljea, a i pretužno je.”
Tako je Marina Ivanovna ostala upravo s onim za što se toliko borila: sa stanom bez stanara, bez namještaja, bez Sarina smijeha u kuhinji, bez režija koje su Marko i Ivana godinama uredno plaćali, i bez sina koji se sada više nije javljao čim bi ga nazvala.
Jednog dana ipak je nazvala Ivanu.
— Nedostajem li Sari? — upitala je iznenada.
Ivana je pogledala kćer, koja je za novim stolom pisala zadaću.
— Privikava se.
— Htjela bih vidjeti unuku.
— Nazovite Marka. Dogovorite se unaprijed.
S druge strane nastala je kratka tišina.
— Ivana… tada sam pretjerala.
To nije bila prava isprika. Ali više nije zvučalo kao zapovijed.
— Da, Marina Ivanovna. Pretjerali ste.
Svekrva je nekoliko trenutaka šutjela.
— Mislila sam da ćete se uplašiti.
Ivana je zatvorila oči. Eto ga. Napokon istina, izgovorena naglas.
— I uplašili smo se. Samo ne onako kako ste vi očekivali.
Kad je razgovor završio, Ivana je izašla na balkon. Dolje je dvorište brujalo od glasova i koraka. Iz sobe se čuo Sarin smijeh, a Marko je u kuhinji nešto prekapao po ladicama i dovikivao gdje stoji otvarač.
Njihov život nije odjednom postao lagan. Kredit ih je pritiskao svakog mjeseca. Uređenje stana gutalo je novac brže nego što su planirali. Odnos s Markovom majkom ostao je oprezan, suzdržan i hladan. Ali sada je sve teško što su nosili bilo njihovo — njihova odluka, njihova borba, njihov dom. Više nisu živjeli pod uvjetima koje im je netko drugi nametnuo.
Navečer je Marko skuhao čaj i sjeo pokraj Ivane.
— Mama je nešto priznala? — upitao je.
— Gotovo. Rekla je da je mislila kako ćemo se uplašiti.
Tužno se nasmiješio.
— Pa jesmo. Uplašili smo se i kupili stan.
— Najbolji strah koji nam se ikada dogodio.
Marko se nasmijao.
Ivana je pogledala prema zdjelici kraj vrata, u kojoj su ležali njihovi ključevi. Nitko im više nije mogao reći: „Do kraja mjeseca se iselite.” Nitko više nije mogao njihove ušteđevine pretvarati u obiteljski porez. Nitko nije imao pravo ucjenu nazivati brigom, ni pomoć ljubavlju ako iza nje stoji ultimatum.
A u starom stanu ostala je samo Marina Ivanovna.
S praznim sobama.
S praznim mjestom ondje gdje je nekad stajao hladnjak.
I sa spoznajom da čovjek, tjerajući druge iz svojeg stana, ponekad nehotice istjera toplinu iz vlastitog života.
