i svoje zamisli.
Faza 6. Praznina koja nikome nije donijela olakšanje
Preseljenje je bilo dogovoreno za posljednji dan u mjesecu.
Radnici su jedan za drugim iznosili kutije, kauč, Sarin bicikl, kuhinjske stolice i perilicu rublja koju su Ivana i Marko kupili vlastitim novcem. U starom su stanu ostali samo ogoljeni zidovi, tuđi oronuli ormar, štednjak i ustajali miris prašine.
Marina Ivanović pojavila se kako bi preuzela ključeve.
Zakoračila je unutra, zastala nasred hodnika i pogledom prešla po praznini.
— A gdje je hladnjak? — upitala je.
— Naš je. Odnijeli smo ga.
— A perilica?
— Isto naša.
— A kauč iz dnevne sobe?
— I njega smo mi kupili.
Svekrva je ušla u sobu. Prostorija je djelovala gotovo napušteno. Na podu su se vidjeli svjetliji obrisi ondje gdje je godinama stajao namještaj. Ivana je odjednom prvi put jasno vidjela taj stan onakvim kakav je bio prije njih: ne kao dom, nego kao običan skup kvadrata.
— Pa jeste li vi baš sve odnijeli? — glas Marine Ivanović naglo je zadrhtao.
Marko je umorno slegnuo ramenima.
— Mama, uzeli smo samo ono što je naše.
— A kako se ovdje sad uopće može živjeti?
Ivana ju je mirno pogledala.
— Vi ste htjeli sami raspolagati stanom.
Marina Ivanović problijedjela je.
— Mislila sam da ćete ostaviti barem ono najnužnije.
— Ostavili smo sve što pripada vama.
Petra, koja je došla zajedno s majkom, zavirila je u kuhinju i odmah napravila grimasu.
— Mama, ja ovdje neću živjeti. Pa ovo je prazno.
Marina Ivanović naglo se okrenula prema njoj.
— A što si ti očekivala?
— Pa… da će oni ostaviti namještaj. I da će stan biti pristojno sređen. Meni treba prostor da otvorim atelje, a ne da se bavim renoviranjem.
Marko se tiho nasmijao. U tom smijehu nije bilo zlobe, samo gorčine.
— Eto, toliko o obiteljskoj pomoći.
Ivana je položila ključeve na prozorsku dasku.
— Ispraznili smo stan, baš kao što ste tražili.
Faza 7. Vrata koja se zatvaraju vlastitim ključem
Novi ih je stan dočekao mirisom svježe boje i tuđe prašine, ali Sara je jurila iz jedne prostorije u drugu kao da je ušla u najljepše mjesto na svijetu.
— Ovo je moja soba? Stvarno moja?
— Tvoja — rekao je Marko. — Samo ćemo tapete birati zajedno.
Ivana je sjela na jednu kutiju nasred kuhinje i odjednom briznula u plač. Nije plakala od tuge, nego od svega nakupljenog u njoj, od napetosti koja ju je mjesecima držala uspravno. Marko je sjeo pokraj nje i obgrlio je oko ramena.
— Kod kuće smo — tiho je rekao.
— S kreditom na dvadeset godina.
— Ali bez ultimatuma.
Smijali su se i plakali u isti mah.
Prvi tjedni nisu bili laki. Spavali su na madracu, jeli za kartonskim kutijama, tražili gdje su završili sol i žlice, raspravljali se oko boje zavjesa. Ipak, svake večeri, kad bi Ivana zaključala vrata svojim ključem, osjetila bi mir koji joj je dugo bio uskraćen.
Marina Ivanović u početku se nije javljala. Zatim je nazvala Marka.
— U stanu je hladno. Treba promijeniti prozore.
— Mama, prozore smo zamijenili u spavaćoj i dječjoj sobi. Svojim novcem. Za kuhinju i drugu sobu ti si tada rekla da su sasvim dobri.
— Onda ste trebali sve dovršiti kako treba!
— Ne.
Ta kratka riječ za Marka je bila nova. Teška, ali ljekovita.
Svekrva je prekinula vezu.
Faza 8. Atelje bez tuđeg novca
Nakon dva mjeseca Petra je ipak otvorila atelje. Ne u prometnom lokalu pokraj tržnice, kako je zamišljala, nego u malom izdvojenom kutku unutar kemijske čistionice. Novac joj je dala majka: podigla je dio ušteđevine, prodala stari automobil pokojnog muža i još posudila od susjede.
Prvog mjeseca Petra je u obiteljski razgovor slala fotografije natpisa iznad vrata i poruke zadovoljnih mušterija. Drugog se već žalila na najamninu. Trećeg na ljude koji sve žele „jeftino i odmah”. Četvrtog na poreze, koji su se, kako je tvrdila, „odjednom pokazali užasno velikima”.
Ivana nije odgovarala ni na jednu od tih poruka.
Jednog dana Marko joj je pokazao majčinu poruku:
„Da ste joj tada dali šest tisuća eura, Petra bi se mogla normalno pokrenuti. Ovako se samo muči.”
Ivana se kratko, gotovo nevjerujući, nasmiješila.
— Znači, opet smo mi krivi.
— Naravno — rekao je Marko. — Nismo platili san za koji nije postojao ni poslovni plan.
Potom je majci napisao:
„Mama, želimo Petri uspjeh, ali o našem novcu više nećemo razgovarati.”
Odgovor je stigao gotovo odmah:
„Postao si mi stranac.”
Marko je dugo gledao u zaslon. Zatim je poruku izbrisao.
— Boli? — upitala je Ivana.
— Da. Ali prije je boljelo još više, kad sam se trudio biti dobar svima osim vama.
Ivana je bez riječi uzela njegovu ruku u svoju.
