Samouvjerenost mu je na trenutak popustila, kao da se u njoj pojavila tanka pukotina, ali ipak je pokušao zadržati glas kakvim se dotad služio.
— Oprostite, ali… vaše ime? — upitao je, kao da će mu sama formalnost pomoći da ponovno preuzme nadzor nad situacijom.
— Petra — rekla je žena. — Petra Serova.
To je ime ostalo lebdjeti među njima. Nekima nije značilo baš ništa, no drugima je palo teško, gotovo poput udarca. Nekoliko ljudi spustilo je pogled, kao da su tek sada, nakon svih tih godina, shvatili vlastitu ulogu u nečemu što su davno proglasili nevažnim.
Petra je polako krenula dublje u dvoranu, ali nije prišla nijednom stolu. Zaustavila se nasred prostora, upravo ondje gdje su nekoć najčešće stajali oni najglasniji, najopušteniji, oni koji su uvijek zauzimali središte svega. Nekada joj je to mjesto izgledalo kao nešto čemu se ne smije ni približiti.
— Dugo sam se pitala trebam li uopće doći — nastavila je. — Petnaest godina trebalo bi biti dovoljno da čovjek zaboravi. Barem se tako obično govori.
Pogledom je prešla preko prisutnih. Na nekim licima vidjela se ukočenost, na drugima prazna ravnodušnost, a bilo je i onih koji su pokušavali izvući osmijeh, kao da je sve to samo dio nekog neugodnog, ali prolaznog programa večeri.
— Ali postoje stvari koje ne nestanu — rekla je Petra tiše. — Ostanu u čovjeku. Utječu na odluke. Usmjere život.
Ivana je naglo ustala.
— Ako ste došli praviti predstavu — izgovorila je ledenim tonom — onda ste odabrali potpuno pogrešan trenutak.
Petra ju je pogledala mirno, bez traga mržnje.
— Ti si uvijek znala određivati što je prikladno — rekla je. — Sjećaš li se kako si određivala tko smije sjediti pokraj koga, a kome bi bilo najbolje da jednostavno nestane iz razreda?
Ivana je otvorila usta, ali nijedna riječ nije izašla. Uspomene koje je godinama gurala pod oznaku sitnica odjednom su dobile sasvim drukčiju težinu.
— Nisam došla po ispriku — nastavila je Petra. — Niti po objašnjenja. Svatko od vas već je sebi odavno pronašao neko objašnjenje.
Zastala je, dopuštajući da tišina ponovno ispuni prostor između stolova, čaša i ukočenih lica.
— Došla sam samo pokazati da prošlost ne mora uvijek napisati završetak.
Marko se kratko nasmijao, više iz navike nego iz stvarne sigurnosti.
— I što biste time trebali dokazati? — upitao je. — Da ste uspjeli u životu?
Petra je blago nagnula glavu.
— Ne. Uspjeh je promjenjiva riječ. Za svakoga znači nešto drugo. Htjela sam vas podsjetiti da svaki postupak ima posljedice. Samo što one ponekad ne dođu odmah.
Iz torbe je izvadila tanku mapu i položila je na najbliži stol. Nitko je nije dotaknuo, ali svi su pogledi odmah skliznuli prema njoj.
— Unutra su dokumenti — rekla je Petra. — Činjenice. Svjedočanstva. Priče koje ste radije izbrisali iz pamćenja.
U dvorani je iznenada postalo osjetno hladnije, premda su vrata već odavno bila zatvorena.
— Godinama radim s mladima — nastavila je. — S onima koje nitko ne sluša. S onima koje ismijavaju, ponižavaju, lome šalama i tuđom ravnodušnošću. Vidjela sam kamo takve stvari mogu odvesti.
Glas joj je i dalje bio miran, ali u njemu se pojavila dubina od koje je mnogima postalo nelagodno.
— Neki od vas danas su roditelji. Neki vode ljude. Neki vjeruju da su primjer drugima. A ja pamtim kako ste se smijali dok su mi trgali bilježnice. Kako ste okretali glavu kad bi me gurali po hodniku. Kako ste šutjeli onda kad je bila dovoljna jedna jedina riječ.
Muškarac kraj prozora teško je sjeo na stolac i prekrio lice dlanovima. Za susjednim stolom jedna je žena jedva čujno zajecala.
— Ne optužujem vas — rekla je Petra. — Samo izgovaram ono što jest.
Prišla je Marku nekoliko koraka bliže. Sada ih je dijelila tek mala udaljenost.
— Govorio si o vrhu — rekla je tiho. — O pobjednicima. Znaš li što sam shvatila tijekom svih ovih godina? Prava visina ne mjeri se time koliko si iznad drugih, nego time koliko ljudi nisi zgazio dok si se penjao.
Marko je problijedio. Ono malo sigurnosti što mu je još ostalo raspalo se pred svima, krhko poput stakla pod udarcem.
— I što sada? — upitao je gotovo nečujno.
Petra je još jednom pogledala po dvorani, kao da želi upamtiti svako lice.
— Sada ćete se sjećati — odgovorila je. — I možda ćete sljedeći put odabrati drukčije.
