Nije imala namjeru čekati i nagađati. Ako već sumnja, onda će se sama uvjeriti.
Pričekala je da Marku završi radni dan, a zatim se, bez žurbe, uputila prema adresi koju je držala u ruci. Pred ulazom je ušla zajedno s nekom ženom koja ju je odmjerila ispod oka, no Vesna se nije obazirala. Popela se na četvrti kat. Stan broj četrdeset tri.
Najprije je pozvonila. A onda se okrenula malo u stranu i snažno udarila nogom po vratima.
— Otvaraj! Znam da si unutra!
Naravno da je znala. Markov automobil bio je parkiran ispred zgrade.
Vrata su se otvorila i na pragu se pojavio Marko. U očima su mu se istodobno vidjeli zaprepaštenje i strah.
— Mama? Ti… kako si…
Vesna ga je gledala bez riječi.
Iza njegovih leđa nazirala se djevojka. Mlada, jedva dvadeset dvije godine, možda ni toliko. Pune usne, tanak struk, duga kosa gotovo do bokova. Na sebi je imala kratki ogrtač koji joj je jedva prekrivao bedra. Prava slika i prilika nečije maštarije, nema što.
Djevojka se nesigurno nasmiješila, čak joj se i lice zarumenjelo.
— Dobar dan. Koga trebate?
Marko je pocrvenio do ušiju i jedva izustio:
— To je moja mama.
Osmijeh joj je u istom trenu nestao.
— Ah.
Vesna nije gubila ni sekundu. Zgrabila je Marka za ovratnik košulje, okrenula ga prema hodniku i svom ga snagom izgurala van. Nije joj se ni pokušao oduprijeti; bio je toliko zatečen da je samo teturao pred njom.
— Mama, daj…
— Šuti!
Dogurala je do njegovih cipela, pokupila ih i bacila mu ih u leđa. Zatim se okrenula prema djevojci, na čijem se licu sada jasno vidio čist strah.
— A ti me dobro slušaj, ljepotice. On ima ženu. I troje djece. Najstariji ima sedam godina, najmlađi pola godine. Jesi li to znala?
Djevojka je ustuknula i leđima se priljubila uz zid.
— Ja… rekao je da će se razvesti…
— Marko svašta govori. A ti, kad si mu širila noge, čime si razmišljala? Reci mi.
— Mama, dosta! — viknuo je Marko s odmorišta, pokušavajući navući cipele.
— Začepi! — Vesna se nije ni osvrnula prema njemu. Prišla je djevojci sasvim blizu. — Da ti nešto odmah bude jasno, mala. Čak i ako on sada ostavi ženu i ostane s tobom, meni to ništa ne znači. Ne želim znati za tebe. Za mene nećeš postojati. Na svadbu ti neću doći, tvoju djecu neću pogledati, preko mog praga nećeš prijeći. Proklet ću te, jesi razumjela? Još jednom mu se približi, polit ću te kiselinom. Otići ću u zatvor, nije mi problem.
Djevojka je već plakala. Suze su joj se slijevale niz obraze, jecala je tiho, poput preplašenog šteneta. Vesna u sebi nije osjetila ni trunku sažaljenja.
— Ako ga još jednom nazoveš, ili ako on ponovno dođe ovamo, sama ćeš biti kriva za sve što ti se dogodi. Kamo se guraš? Čovjek ima troje djece. Zar ti u životu nedostaje nevolja? Ako nedostaje, ja ću ti ih napraviti.
Okrenula se, zgrabila Marka za rame i gotovo ga za vrat odvukla niz stepenice. Disala je teško, kao da je iznutra izjeda bijes koji ne može obuzdati. Tek kad su stigli do drugog kata, spustila se na prozorsku dasku. Marko je stajao pred njom pognute glave, poput dječaka uhvaćenog u nestašluku.
— Sad me dobro slušaj — rekla je, glasom koji nije dopuštao raspravu. — Ako još jednom dođeš ovamo, sam ćeš snositi posljedice. Sredi brak sa svojom ženom, a ne da trčiš za drugim ženama. Jesi li me razumio?
— Mama, ja ovako više ne mogu — progovorio je Marko tiho, izbjegavajući njezin pogled. — Petru već dugo ne volim. Među nama nema ničega. Živimo kao cimeri. Ona samo kuha, brine se za djecu i čisti. A ja bih htio normalno živjeti.
