— A ja želim da ona ima muža — presjekla ga je Vesna, ne dopustivši mu da dovrši misao. — I da moja unučad odrastaju uz oca. Ti, Marko, nemaš pojma što znači ostati sam. Ja sam te tako podizala.
— To uopće nije isto! — planuo je Marko i podigao glas. — Ti si…
— Nisam ja tema, nego ti — odbrusila je. — Isti si kao tvoj otac. Samo što je on bježao u piće, a ti bježiš drugim ženama. Razlika je mala, bit je ista: samo da se pobjegne od obveza. Tebi je teško? A njoj je lako? Troje male djece, kuća, sve na njezinim leđima. Jesi li joj ikad pokušao stvarno pomoći? Donijeti novac kući, umjesto da ga trošiš na lijepo lice koje ti se nasmiješi?
Marko je zašutio. Pogled mu je pao prema podu.
— Umoran sam — promrmljao je. — Samo sam užasno umoran.
— Ne sviđa ti se žena koja je iscrpljena? Naravno, vjerojatno je sama kriva — nastavila je Vesna, gorka od bijesa. — Nije ti trebala roditi troje djece, zar ne? A kad si je ženio, kleo si joj se u ljubav. Da nije bilo tebe i djece, možda sada ne bi u starom kućnom ogrtaču, nepočešljana, prala dječje guze, nego bi negdje na obali ležala na suncu. Umjesto toga stoji za štednjakom, dok se ti zabavljaš s tom…
Marko je sjeo na stepenicu i objema rukama prekrio lice.
— Ne znam što da radim.
Vesna je, za razliku od njega, vrlo dobro znala. I još je jasnije vidjela kamo sve to vodi. Petra će zatražiti razvod, uzeti djecu i otići roditeljima u drugi grad. Marko će se vratiti k njoj dok se ne riješi pitanje stana. A onda? Dovodit će ovakve žene? Praznoglave, pohlepne, spremne se objesiti o tuđeg muža čim namirišu korist?
— Ja znam što ćeš raditi — rekla je čvrsto. — Živjet ćeš sa svojom ženom dok djeca ne odrastu. Ne sviđa ti se? Izdrži. Sam si birao. Prije vjenčanja pitala sam te sto puta jesi li spreman. Sad prestani glumiti žrtvu. Pomozi Petri. Posveti se djeci. I da, ja sam kriva što te nisam bolje odgojila. Ali još nije kasno, počet ću sada. Ovog vikenda uzimaš djecu i svi dolazite k meni. Vodim ih u zoološki vrt, a Petra neka se barem malo odmori.
— Jesi li ti ozbiljna? — zapanjio se. — Pa oni su mali!
— Stvarno? Nisam znala — rekla je hladno. — I što onda? Ti si im roditelj jednako kao i ona. I još nešto: već danas predaješ ženi karticu.
— Mama, ne! — uspravio se naglo. — Nećeš mi ti naređivati! Nisam dijete!
— Nisi dijete? Petra si ne može kupiti ni novo donje rublje, a ti drugoj plaćaš stan? E pa, malo ćeš biti bez novca. Takve ljubiteljice tuđih muževa brzo nestanu kad presuši izvor. A ako me ne budeš slušao, znaš dobro kakva sam. Svi će saznati što radiš. I oko posla ću ti, vjeruj mi, znati zakomplicirati život. Osramotit ću te pred svima ako bude trebalo.
Na stubištu su ostali još gotovo pola sata. Vesna je govorila, Marko je uglavnom šutio. Tek pred kraj, slomljenim glasom, upitao je:
— Mama… hoćeš li me stvarno nadzirati da ne varam Petru?
— Hoću — odgovorila je bez oklijevanja. — Ne želim da moja unučad odrastaju u razbijenoj obitelji. Je li ti to dovoljno dobar razlog?
Godinu dana poslije Vesna je sjedila u kuhinji kod sina. Iz sobe se čuo dječji smijeh; mališani su trčkarali oko novih igračaka koje im je donijela. Petra je ljuljuškala najmlađe dijete, a Marko je za stolom gulio krumpire.
— Dobro, recite mi — upitala je Vesna — kakvi su vam planovi za Novu godinu?
— Bit ćemo kod kuće — mirno je rekao Marko. — Nova godina je obiteljski blagdan.
Razgovarali su još neko vrijeme o večeri, djeci, ukrasima, a zatim je priča neprimjetno skrenula na novu trgovinu otvorenu nedaleko od njihove zgrade. Obični obiteljski razgovori. Naizgled dosadni, ali upravo takvi kakvi su im svima bili potrebni.
Vesna se nasmiješila. Znala je da Marko više ne odlazi onoj djevojci. Sve je češće bio kod kuće, pomagao je Petri i preuzimao dio brige oko djece. A Petra se, otkako je dobila njegovu podršku i pristup novcu, polako vratila sebi. Čak bi povremeno unajmila dadilju kako bi predahnula.
Mir se, napokon, uselio u njihovu obitelj. I Vesna je bila zahvalna što se umiješala na vrijeme.
