Ništa od toga nisi učinio. Samo si se prepuštao struji, čekao da život odluči umjesto tebe. I na kraju si pronašao ženu za koju znaš da će je tvoja majka prihvatiti. Čestitam. Oboje ste dobili ono što ste željeli. Neka vam je sa srećom.
Marina je ustala od stola. Polako je poravnala ubrus, uredno ga presavinula i spustila pokraj tanjura koji nije ni taknula. Zatim je uzela torbu i krenula prema hodniku.
— Samo idi! — viknula je za njom Vesna, a glas joj se tresao od bijesa i povrijeđene taštine. — Idi, idi! I bilo je vrijeme! Ali dobro zapamti, ti umišljena ženo: odlaziš praznih ruku! Bez stana, bez novca, bez muža! Kome ćeš ti trebati s trideset osam godina?!
Marina je zastala tik pred vratima. Prsti su joj već bili na bravi, ali se ipak okrenula. Na licu joj se pojavilo nešto nalik osmijehu — lagano, gotovo vedro.
— Gospođo Vesna, stan je vaš. Uzmite ga, iznajmite ga, preselite se u njega ako želite. Ali postoji nešto što vam je promaknulo. Toliko ste se bavili mojim izgledom, mojim kilogramima i mojim navodnim manama da niste primijetili ono najvažnije.
Uspravila se, kao da je tek sada skinula težinu koju je godinama nosila na leđima.
— Prije dvije godine pokrenula sam vlastiti posao. Ništa veliko u početku, običnu internetsku trgovinu dječjom odjećom. Marko za to nije znao jer ga nikada nije zanimalo od čega se sastoji moj dan, osim ako na kraju tog dana večera nije bila na stolu. Imala sam poseban račun. Govorila sam da povremeno nešto radim sa strane. A vi niste znali zato što vas, iskreno, nikad ništa nije ni zanimalo osim vas samih.
Zastala je na trenutak i pustila da tišina odradi svoje.
— Prošlog mjeseca moj čisti promet bio je oko četrdeset tisuća eura. Imam šest zaposlenih, skladište na rubu grada i ugovor s Kinom. A stan sam si kupila još prije pola godine. U novogradnji, poslovna klasa. Ključeve preuzimam za mjesec dana.
Vesna je otvorila usta, no iz njih nije izašao ni glas. Markove su se oči raširile kao da je pred sobom ugledao nepoznatu osobu.
— Zato ne odlazim od vas “bez ičega” — mirno je završila Marina. — Odlazim k sebi. Vi ste svih ovih dvanaest godina gledali u mene i vidjeli šutljivu glupaču koja trpi zbog krova nad glavom. Ali ja nisam bila šutljiva. Bila sam zauzeta.
Otvorila je vrata i izašla. Zatvorila ih je za sobom tiho, bez treska, gotovo nježno.
I tada je sve završilo.
Za stolom su ostali njih četvero. Omotnica s ispisanom prepiskom bijelila se među jelima koja nitko više nije mogao ni pogledati. Hrana se odavno ohladila, a mirisi koji su maločas trebali označavati slavlje sada su visjeli u zraku kao nešto ustajalo i suvišno.
Dario je prvi ustao. Bez riječi je otišao do vješalice i počeo navlačiti jaknu.
— Dario, kamo ćeš sad?! — prenu se Sandra, kao da se tek vratila u prostoriju. — Pa nismo ni tortu rezali!
Zakopčao je jaknu, stavio kapu i, ne okrenuvši se, kratko rekao:
— Razmišljati. O mnogočemu moram dobro razmisliti, Sandra.
Vrata su se drugi put zatvorila, ovaj put glasnije.
Marko je ostao sjediti nepomično, zagledan u jednu točku. Zatim se polako podigao i otišao u hodnik, do komode. Pogled mu je pao na njihovu vjenčanu fotografiju, napola skrivenu iza umjetnog cvijeća. Ispružio je ruku i pomaknuo vazu u stranu.
Na slici je Marina bila mlada, u bijeloj haljini, nasmijana ravno u objektiv. Oči su joj tada blistale od sreće.
— Četrdeset tisuća eura?.. — promucala je Vesna spuštajući se natrag na stolicu.
Gledala je pred sebe praznim, ukočenim pogledom. Od svega što je Marina izgovorila — o boli, poniženju, izdaji i ljubavi — do nje je doprla samo brojka.
I u tome je bila cijela istina te obitelji.
Marina je izašla iz zgrade. Jesenski zrak bio je hladan, oštar i nekako oslobađajući. Izvadila je mobitel i otvorila aplikaciju za taksi.
“Kamo idemo?” pojavilo se na ekranu.
Marina se nasmiješila i upisala adresu svog novog stana. Ondje su još trajali radovi, mirisalo je na žbuku, beton i svježu boju, a te će noći vjerojatno spavati na napuhavajućem madracu.
Ali to su bili njezini zidovi. Njezin zrak.
I njezin novi život, u kojem se više nikada neće morati skrivati iza vaze.
