“Ona mi je majka, Lana. Ne mogu je ostaviti u kući koja se raspada” — zamolio je gledajući je ravno u oči

Nepravedno očekivati automatsku žrtvu; to je okrutno.
Priče

No već nakon tjedan dana sve se počelo mijenjati. Vesna Petrovna u stanu se udomaćila kao da ondje živi godinama i zaključila da je došlo vrijeme da zavede „pravi red”. Lana se vraćala iz kuhinje s kavom u ruci kad je primijetila da su sve knjige na policama u dnevnoj sobi posložene drukčije.

— Vesna Petrovna, što ste to napravili? — zastala je nasred sobe, još uvijek držeći šalicu.

— Kako što? Sređujem — odvratila je svekrva, brišući prašinu s police. — Ovdje je bio potpuni nered. Knjige su stajale kako je koja pala. Sad su poredane po veličini, odmah izgleda urednije.

— Meni je prije bilo praktičnije…

— Praktičnije! — frknula je Vesna Petrovna. — Vi mladi danas ni ne znate što znači red. Zavirila sam i u kuhinju. Lonci razbacani, žitarice presipane u svakakve staklenke… Sve to treba dovesti u normalu.

Lana je stisnula usne i prešutjela. Nije joj se dalo ulaziti u raspravu, a zbog nekoliko premještenih knjiga nije željela praviti scenu. Okrenula se, vratila u svoju sobu i zatvorila vrata za sobom.

Kako su dani prolazili, svekrva je sve otvorenije zadirala u svaki kutak njihova života. Prigovarala je načinu na koji Lana kuha juhu, govorila da stan nije dovoljno čist, da bi se rublje moralo prati češće i da se posuđe ne pere „kako treba”. Marko je na Lanine pritužbe samo odmahivao rukom. Uvijek je ponavljao isto: majka samo želi pomoći, ne treba sve uzimati k srcu.

Jednog srijednog jutra Lana je sjedila za računalom i dotjerivala dizajn odredišne stranice za važnog klijenta. Rok je bio za dva dana, a posla je još bilo napretek. Usredotočeno je pomicala elemente po ekranu kad su se vrata naglo otvorila i Vesna Petrovna uletjela unutra.

— Lana, zar ti stvarno nemaš pametnijeg posla? — stala je na prag, s rukama na bokovima. — Otiđi do trgovine. Treba nam nešto za ručak. Nema krumpira, uzmi i luka, mrkve.

Lana se okrenula na stolcu.

— Vesna Petrovna, radim. Za pola sata imam poziv s naručiteljem.

— Radiš! — svekrva je prezrivo mahnula rukom. — Sjediš na internetu i premještaš sličice. To nije posao. Kad sam ja bila mlada, radilo se u tvornici, to je bio pravi rad!

— Ovo je moje zanimanje i od toga zarađujem. Ne mogu sada u trgovinu.

— Ne možeš? A tko će onda? Zar bih ja u ovim godinama trebala juriti po stepenicama? Leđa me bole!

Lana je duboko udahnula i progutala oštar odgovor koji joj je već bio na jeziku.

— Razgovarat ćemo kasnije. Oslobodit ću se oko dva pa ću otići.

Vesna Petrovna nezadovoljno je promrmljala nešto sebi u bradu, zatim izjurila iz sobe i glasno zalupila vratima.

Sutradan se ista stvar ponovila. Lana je pregledavala tehnički zadatak novog klijenta kad je svekrva ponovno banula bez kucanja.

— Lana, odmah dođi pomoći oko čišćenja! Ne mogu sve sama, stan je ogroman!

— Usred radnog vremena sam — rekla je Lana ne okrećući se, pogleda prikovanog za monitor.

— Eto, upravo o tome govorim. Čisto dangubljenje! Sjediš kod kuće i nikakve koristi od tebe. Ustani i pomozi!

— Ja. Radim — izgovorila je Lana kroz stisnute zube.

— Rad! Prave žene vode kućanstvo, a ne bulje cijeli dan u ekran!

Tada Lana više nije izdržala.

— Vesna Petrovna, dosta je bilo upadanja u moju sobu bez kucanja! Ovo je moj prostor i moje radno mjesto. Ja ovdje zarađujem novac, zahvaljujući kojem, između ostalog, i vi možete živjeti s nama!

Svekrva se smrtno uvrijedila i otišla, pritom namjerno teško lupajući stopalima po podu. Navečer, čim se Marko vratio kući, požalila mu se da ju je snaha ponizila. Marko je potom razgovarao s Lanom, ali taj razgovor nije vodio nikamo.

— Lana, zašto si tako grubo razgovarala s mamom? Ona je starija žena.

— Marko, ona me stalno prekida dok radim! Imam rokove, klijente i odgovornost.

— Pa što onda? Zar joj ne možeš pomoći pet minuta?

— Pet minuta? To se ne dogodi jednom, nego deset puta dnevno.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana