— I svaki put me izbaci iz ritma baš onda kad moram biti najviše usredotočena!
— Pretjeruješ — odmahnuo je Marko. — Mama samo želi da u kući bude reda.
Lana je samo odmahnula rukom i vratila se u svoju sobu. Shvatila je da nema nikakvog smisla nastavljati raspravu.
Napetost se nakon toga nije smanjivala. Naprotiv, iz dana u dan sve je više rasla. Vesna se ponašala kao da je ona gospodarica stana, Lana se sve češće povlačila u sebe, a Marko je glumio da ne želi stati ni na čiju stranu. Ipak, kad god bi se situacija zaoštrila, na kraju bi uvijek podržao majku.
Došla je subota. Lana je toga dana imala iznimno važan posao: izrađivala je službenu internetsku stranicu za jednu građevinsku tvrtku. Sve je moralo biti gotovo do večeri. Ako ne preda projekt na vrijeme, izgubit će i klijenta i novac. Zadatak je bio velik, složen i tražio je potpunu koncentraciju.
Probudila se u sedam, na brzinu popila kavu, zatvorila se u sobu i sjela za računalo. Vrijeme je prolazilo gotovo neprimjetno. Radila je bez predaha, nije ni izašla doručkovati, a mobitel je položila pokraj sebe ekranom prema dolje kako je ništa ne bi ometalo.
Oko podneva je već bila pri kraju s glavnim stranicama. Preostalo joj je još dovršiti podnožje, provjeriti kako sve izgleda na mobitelu i zatim prebaciti datoteke na server. Lana se protegnula, protrljala ukočeni vrat i uzela telefon kako bi provjerila poslovne poruke. Upravo u tom trenutku vrata su se naglo otvorila i snažno udarila o zid.
Na pragu je stajao Marko. Lice mu je bilo crveno, šake stisnute.
— Što ti izvodiš, štrajkaš?! — zaurlao je. — Mama se sama muči, ne može sve stići, a ti ovdje sjediš i tipkaš po mobitelu!
Lana je polako ugasila ekran i okrenula se prema njemu. Nekoliko sekundi samo ga je gledala, kao da pokušava shvatiti je li doista čula ono što je čula.
— Što si rekao?
— Rekao sam da je dosta izležavanja! Mama je od jutra na nogama, kuha ručak i čisti, a ti se skrivaš u sobi i buljiš u telefon!
Lana je ustala sa stolca. Glas joj je bio miran, ali ledeno jasan.
— Ne buljim u telefon. Radim. Već pet sati bez stanke završavam hitan projekt koji donosi novac u ovu kuću.
— Kakav posao? — Marko je prezrivo zamahnuo rukom. — Sjediš na internetu! Pravi posao je kad čovjek ide u ured, kao ja. A ti si se lijepo smjestila kod kuće i još imaš obraza odgovarati!
— Zarađujem jednako kao i ti! — osjetila je kako joj se bijes penje u grlo. — Od mojih poslova plaćaju se režije, hrana, odjeća! Ili ti misliš da novac pada s neba?!
— Nemoj vikati na mene! — planuo je Marko. — Sebična si! Misliš samo na sebe! Tebi obitelj ne znači ništa!
— Obitelj? Koja obitelj?! — Lana mu je prišla korak bliže. — Tvoja majka ovdje zapovijeda, ponižava me, a ti joj držiš stranu! To nije obitelj, to je mučenje!
— Nezahvalna si! Mama se trudi zbog nas, želi pomoći!
— Ona ne pomaže, ona smeta! Miješa se u moj posao, u moje stvari, u moj život!
Tada je u sobu ušla Vesna, brišući ruke kuhinjskom krpom.
— Što se ovdje događa? Marko, sine, je li sve u redu?
— Mama, Lana opet pravi scene — odmah je Marko promijenio ton, sada gotovo tužiteljski.
— Znala sam! — Vesna je prijekorno pogledala snahu. — Ni trunke poštovanja prema starijima, ni prema vlastitom mužu! Znaš li ti uopće kako se žena treba ponašati? Žena mora biti oslonac mužu, brinuti se za kuću, a ne cijeli dan sjediti pred računalom!
Lani se učinilo kao da je u njoj nešto puklo. Sve uvrede, umor i potisnuta ljutnja koje je danima gutala odjednom su izbile na površinu.
— Dosta! Gotovo je! Oboje izlazite iz mog stana!
U sobi je nastala potpuna tišina. Marko i Vesna ukočeno su zurili u nju.
— Molim?! — Marko se prvi pribrao.
— Rekla sam: van! — Lanin glas bio je tih, ali nepokolebljiv. — Ovo je moj stan. Moj! Ja sam ovdje vlasnica.
